Petar Bošković
Pade paša s vojskom na Doljane,
na Doljane više Podgorice;
đe panuo šator razapeo,
pod šatorom noge prekrstio
i dugački čibuk zapalio.
Otlen paša knjigu nakitio,
a posla je u selo Viniće,
u Viniće u Bjelopavliće,
a na ruke vojevodi Radu:
"Čuješ mene, od Vinićah Rade,
da si s prešom mene na Doljane,
i dovedi pobratima tvoga
sa Slatine Petra Boškovića,
a dajem ti tursku vjeru tvrdu
ništa Petru učiniti neću."
Kad vojvodi knjiga dopanula,
onu gleda, drugu nakitio,
a posla je pobratimu svome
u Slatinu Petru Boškoviću:
"Boškoviću Petre, pobratime,
hajde, pobre, da se sastanemo!"
Kad je Petra knjiga dopanula
i vidio što mu sitna piše,
dobra se je konja dohvatio,
iz Žabljaka Omer Ćehajića,
pa turskoga konja pojahao,
i otide na sastanak k Radu,
doklen dođe Zeti na obalu, -
al' je prvi Rade izlazio.
Kad se mili stali pobratimi,
ruke šire, u obraz se ljube;
no mu reče Petar Boškoviću:
"Što si, pobre, poručiva za me?"
A Rade mu pravo kaževaše;
no mu Petar riječ besjedio:
"Pobratime, sa Vinićah Rade,
ja ti tamo ne smijem oditi,
turske će me dave izgubiti."
"A ne boj se, Petre pobratime,
paša mi je zada vjeru tvrdu
da ti ništa učiniti neće;
no ostavi konja turačkoga,
iz Žabljaka Omera Ćehaje:
to je paši najvernija sluga."
Reče njemu Petar Boškoviću:
"Hoću s tobom, pobratime, poći.
a bojim se i strah me je ljuto
da sramotno hoću poginuti."
Pa skočiše oba pobratima,
od mejdana konje pojahaše,
otidoše niz Bjelopavliće.
A kad došli više Spuža grada,
tu je Petar konja odjahao,
a otide pješke na opanke;
dok dođoše na ravne Doljane,
pašine ih sluge ugledaše,
ugledaše pa ih susretoše
da im prime konje i oružje.
Rade konja i oružje daje,
a Petar je konja ostavio,
konja nema, a ne da oružje;
pod oružjem paši pristupio:
ne hće paši ruku poljubiti,
već prekrsti noge pod šatorom.
Dok evo ti dava od Turakah,
od Žabljaka Omere Ćehaja;
pašinu de ruku poljubio,
a paši Je riječ besjedio:
"Haj pomagaj, pašo gospodare,
od krvnika Petra Boškovića!
Dva je moja brata izgubio,
i jaše mi konja bratinoga."
No je paša riječ besjedio:
"Je l' istina, Petre, moja slugo?"
"Istina je, pašo gospodare,
ma me zato kriva naći nećeš:
jednom poslah dvoje slijepacah
te odoše zemljom i svijetom,
dok dođoše gradu u Žabljaku;
tu ih kleti pohvataše Turci,
baciše ih u vodu Moraču;
pa ih moja braća osvetiše,
posjekoše braću Omerovu,
i mene su konja darovali.
Mogu prebit dvoje slijepacah
za dva brata Omera Ćehaje,
a za gusle konja Ćehajina;
ja nijesam ništa njima dužan."
Ona prođe, druga dava dođe,
od Turčina Osmanagić-bega,
od bijele varoš Podgorice:
"Haj pomagaj. pašo gospodare,
od krvnika Petra Boškovića!
Vjernu mi je zarobio ljubu,
Turcima je ljubi na sramotu."
"Je l' istina, Petre, moja slugo?"
"Istina je, pašo gospodare,
ma me za to kriva nećeš naći:
majka joj je rišćanica bila,
rišćanica pa se poturčila,
njoj je vaša vjera omrznula,
te je ona k mene uskočila
i rišćansku vjeru prihvatila."
To je paši tvrdo mučno bilo.
Pa i treća dava ispanula,
od Turčina bega Lisičića:
"Haj pomagaj, pašo gospodare.
od krvnika Petra Boškovića!
Dva je moja izgubio sina
i zajmio pet stotin ovacah.'"
"Je l' istina, Petre, moja slugo?"
"Istina je, pašo gospodare,
ma me za to kriva naći nećeš.
jer je prva turska zađevica:
prvi su mi Turci udarili
na Kopilju, polju piperskome,
i mojega izgubili sina -
bolji bješe od tri begovijeh,
tri stotine zajmili ovacah -
bolje bjehu no šest begovijeh!"
Već su paši dave dojadile,
te slugama turski progovara:
"Drž'te, sluge, Petra posjecite!'
Jadan Petar turski ne umije,
ma razumje sa Vinićah Rade,
pa govori Petru pobratimu:
"Bježi Petre, glave ne unio,
jer ti Turci posjekoše glavu!"
"A kako ću, dobar pobratime?
Da ja imam sokolova krila,
ne bi perje meso iznijelo,
a kamoli noge pod junakom!"
Opet mu je Rade besjedio:
"Bježi, Petre, glave ne unio.
uzmi konja moga al' pašina!"
Skoči Petar kako soko sivi,
a plamena noža izvadio -
od Petra se ramakoše Turci,
pašina je hata otkinuo,
pa se njemu na ramena baci,
pa pobježe poljem Zagoričem.
Dokle Turci konje pojahaše,
dotle Petar nasred polja dođe;
dokle Turci nasred polja ravna,
dotle Petar u Glibavac ravni.
Tu se Petru konjic opučio,
bježi Petar pješke na opanke.
Dokle Turci došli u Glibavac.
Petar pješke više Spuža dođe:
tu je konja nahodio svoga,
i dobra se konja dohvatio,
i uteče u selo Slatinu,
u tanku se zagvorio kulu
su dva brata i dva bratučeda,
su dva strica i su tri sinovca.
Na kulu mu udariše Turci,
ma se Petar Boškoviću brani
žestokijem ognjem iz pušakah.
Branio se dva bijela dana,
bog da znade predat se hoćaše,
no mu viče iz planine vila:
"Ne predaj se, Petre Boškoviću,
e ti ide jedna pomoć vruća,
pomoć vruća stotina Piperah!"
Malo bilo, mnogo ne trajalo,
dok evo ti Piperi junaci:
na tursku su vojsku udarili,
no je mnogo vojske u Turakah,
razagnaše stotinu Piperah,
a na Petra bolje navališe.
Ma se Petar Boškoviću brani,
branio se dva bijela dana;
no su Petru muke odoljele,
bog da znade predat im se ćaše,
no zavika iz planine vila:
"Boškoviću Petre, ne predaj se,
e ti ide jedna pomoć vruća,
pomoć vruća, trista Pješivacah,
a pred njima Nikčević Ilija!"
Malo bilo, mnogo ne trajalo,
tri stotine dođe Pješivacah:
na tursku su vojsku udarili,
no je velja vojska u Turakah,
razagnaše trista Pješivacah,
uzgnaše ih uz brda kamena,
a na Petra bolje navališe.
Ma se Petar Boškoviću brani,
dva bijela dana bez prestanka;
muke su mu ljute odoljele,
zove Turke da im se predaje,
i od kule vrata otvorio
da izlazi na aman Turcima,
no zavika iznad kule vila:
"Ne predaj se, moj sokole sivi,
nemoj tvoje popuštit poštenje,
e ti sada ide pomoć vruća,
pomoć vruća od Gorice Crne,
baš dvanaest stotinah pušakah,
a pred njima srpska vojevoda,
s Čeva ravna Draško Popoviću!
Ako li mi, Petre, ne vjeruješ,
ti pogledaj između Garčevah:
eto prvi na vodu Sušicu,
oni zadnji na selo Zagredu."
Malo bilo, mnogo ne trajalo,
Zetu vodu Draško prelazio,
u Ždrebanik ravni ulazio;
iz plećih su Turke zaminuli,
i na tursku vojsku udarili...
I kako se kolju polagano,
svu je vojsku tama pritisnula
od brzoga praha i olova
i od pare konjske i junačke;
sijevaju mači od pojasa,
grme puške, nebo se prolama,
stoji jeka mnogih ranjenikah,
prolijeću konji bez junakah,
a junaci bez dobrijeh konjah!
Nego Turci pleći obratiše,
oćera ih Draško Popoviću
sa sokolom Petrom Boškovićem.
Da ti se je nagledati, druže,
ka se momci grabe na oružje!
A šta ću ti duljit lakardiju:
od Slatine do Sige gradine
tri stotine glavah posjekoše,
tri stotine konjah ugrabiše;
od Turakah studen kami osta -
grdna glasa, crnoga obraza.
Koliko je vojske crnogorske,
svaki nosi biljeg od Turčina:
neki glavu, a neki oružje,
neki vodi konja sedlenika.
U Slatinu vojska konačila
pod bijelu Boškovića kulu:
tu ih Petar dočekao divno.
zaklao im stotinu ovnovah.
A kad svanu i sunce ogranu.
podiže se Draško Popoviću.
a za njime sva njegova vojska,
put krvava Čeva na krajinu,
pjevajući i puškam' mećući.
Petar osta zdravo u Slatinu
i zadobi slavu i poštenje!
