Novljanin Alija i Miloš čobanin

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Knjigu piše Novljanin Alija
Iz Novoga grada na Krajini,
Te je šilje u Šaru planinu
Na rukama kitnoj Anđeliji,
Miloj ljubi Miloš-čobanina,
U knjizi je divno pozdravljaše,
I ovako Turčin govoraše:
"Srce, dušo, Miloševa ljubo,
"Izdaj mene tvoga gospodara,
"Gospodara Miloš-čobanina
"I njegovi dvanaest čobana,
"Da mu svežem naopako ruke,
"Da odjavim iljadu ovaca,
"Da im ruse odas’ječem glave,
"I nakitim od grada bedema,
"Uzeću te za vjernu ljubovcu.
"Nemoj mene ator oštetiti,
"No poslušaj, nemoj se kajati."
Kad Alija knjigu načinio,
Posla Anđi knjigu po mezilski,
I govori mladu knjigonoši:
"Bogom sine, vlašče Milutine,
"Da mi ideš u Šargan planinu,
"Da mi nosiš knjigu tajnovitu,
"Da je predaš na ruke u ruku
"Miloj ljubi Miloš-čobanina.
"Ali nemoj, da t’ ujede guja,
"Da t’ opazi Miloš čobanine,
"Ili koji njegovi čobana,
"A evo ti dva dukata zlatna.
"Kad se mene na tragove vratiš,
"I doneseš aber od Anđuše,
"Ođest’ ću te kao moga sina,
"I darovat’ junačko oružje."
Momče mlado knjigu prifatilo,
Ludo bilo, mudro se vladalo,
Brzo ide, brže dolazilo
U Šarganu visokoj planini.
Gorom hita, za Miloša pita,
Dokle dođe na vrhu planine.
Ugledalo polje i livade,
Viđe čudo prije neviđeno:
Usred polja duboko jezero,
Koliko je polja i livada,
Sve su b’jele prekrilile ovce,
A oko njih dvanaest čobana.
K ovcama se momče uputilo.
Kad je momče do jezera sišlo,
Kada Miloš pod jelikom spava,
Čuva stražu mlada Anđelija,
Vezak veze, tanko popijeva.
Privuče se mlada knjigonoša,
Tiho zbori, tiho knjigu dava.
Kada Anđa knjigu proučila,
I viđela što se u njoj piše,
Ona Alu drugu otpisuje:
"O Turčine, Novljanin-Alija,
"Prođ’ se vraga, ne bilo mu traga!
"Nije lasno prevarit’ Miloša,
"Ne bi njega savladale vile,
"A kamo li trideset Novljana.
"Dok imade dvanaest čobana,
"Da im dođu svi Novljani Turci,
"Ne bi smjeli njima udariti;
"Dok je njemu Čarapina Vaso,
"Koji ima bistra dževerdara,
"Te šnjim bije pod oblake ždrala;
"I dok mu je Čupiću Stojane
"I u njega oštra dimišćija,
"Što siječe pod oklop junake,
"Prođ’ se, Ale, ne pogini ludo."
Kad je Anđa knjigu našarala,
Tajno dade momku knjigonoši,
Ide momče domu na tragove,
I Aliji knjigu izručio.
Uči knjigu Novljanin Alija,
Knjigu uči, po srcu se muči,
Onu baci, drugu brže piše,
Te je šalje kitnoj Anđeliji,
Ovako joj Turčin govorio:
"Pozdravljam te, i srce i dušo,
"Izdaj mene tvoga gospodara,
"Ne straši se mene ni Novljan’ma,
"Da mu svežem naopako ruke,
"A evo ti tvrdu vjeru davam,
"Uzeću te sebe za ljubovcu."
Jošt joj Turčin u knjizi govori:
"Što ti oće pustošna planina,
"Đe se viju vuci i ajduci,
"Đe ’no nema ništa do kamena,
"No ledeni snijeg i jezero,
"Pa nevolje i potrebe ljute.
"Greota je trunut’ u planini
"Tako zlato, tako uzgojeno;
"Da ti vidiš mojega Novoga,
"Pa da vidiš dvori kakvi su mi,
"Pa u dvoru timar i gospostvo,
"Nebrojene sluge i čitluke,
"Pa da vidiš more pod Novijem,
"A pod dvorom bašče nepregledne,
"A u bašči dunje i narandže,
"Pa limune i svako cvijeće.
"Šetaćeš se jutrom i večerom,
"Služiće te četiri robinje,
"Nosiće ti skute i rukave,
"A nosićeš dibu i kadivu,
"A na grlu trostruke đerdane,
"Na nogama zlaćene pašmage,
"Lješe živjet’ nego sultanija,
"Ne pokaj se, a ne prepadaj se.
"Da ne muzeš po planini ovce,
"I ne gaziš u glib do koljena."
Kad je Anđu knjiga dopanula,
Prevari se kao ženska glava,
Na gospostvo kučka slakomila,
Pa dovati divit i artiju,
Na đerđefu knjigu nakitila,
Ovako mu u njoj kuja piše:
"Čuj, Alija, i srce i dušo,
"Čuj kako ćeš savladat’ Miloša.
"Danas petak, a šjutra subota,
"A pr’o šjutra svijetla neđelja.
"Ti pokupi trideset Novljana
"Sve po pušci i krvavoj ruci,
"Dođi šnjima u Šari planini,
"Lako ću ti izdati Miloša:
"Noću čuva po planini ovce,
"A obdanu pod jelikom spava,
"Ja mu činim stražu od Turaka;
"A čobani po planini ovce.
"Ti opkoli mene i Miloša,
"Pa kada ti zamahnem maramom,
"Pritecite, te ga savežite,
"A ja ću ga dobro napojiti,
"Miješati u vino rakiju."
Kad Alija taku knjigu primi,
Od radosti na noge skočio,
Milutina grli i celiva,
Darova mu stotinu cekina:
"Na ti, vlašče, te se preobuci,
"I dobavi pusat za pojasom."
Pa istrča dolje u čaršiju,
Te probira po Novomu Turke,
Đe gođ bio bolji od boljega,
I po pušci gori od gorega
To Alija oko sebe vabi.
Večeraše i prekonačiše,
Saba zorom rano uraniše,
A na dobre konje posjedaše,
Otidoše lugom i ćenarom,
Po planinam’ i brda kamenim.
Kud god išli, u planinu sišli.
Kad je bio zelenu jezeru,
Kod jezera ugleda jeliku,
Kako ga je sluga sjetovala.
Okoliše zeleno jezero,
Upaziše kitnu Anđeliju
I Miloša đe kod Anđe spava,
Jarko njega ogrijalo sunce,
Uprlo mu tokom’ u prsima,
Sva se gora od toka zasjala,
Pa se Turci pobliže privukli,
Opazi ih nejačak Todore,
Najmlađi sin Miloša čobana,
Pa kazuje svojoj staroj majci:
"Majko moja, dugo jadna bila!
"En’ odonud sile od Turaka,
"Pred njima je Novljanin Alija,
"Izgubiće mojega babajka."
Anđa Toša mukli zamukuje:
"Muč’ ne luduj, moj Todore sine,
"Šjedi, sine, dolje kod matere,
"Oni nisu Turci ni ajduci,
"Nego j’ ono babov pobratime,
"Idu Turci k Miloš-čobaninu
"Da ’no ladno ispijaju vino."
Opet d’jete svojoj majci viče:
"Nije, majko, života mi tvoga,
"No su ono Turci dušmanini,
"Probudimo našeg ranitelja."
Ražljuti se kučka a ne majka,
Te đetetu šamar udarila,
Dva mu kutnja zuba salomila,
A dva očna s mjesta pokrenula,
Pa na Turke manula maramom.
Trče Turci gore nego vuci,
Na Miloša surgun učiniše,
Savladaše, te ga savezaše.
Ciknu jedan nejačak Todore,
Te on viče majku Anđeliju:
"Majko moja, živ te Bog ubio!
"Uzmi noža mojega babajka,
"Ja ću uzet’ kratku šeišanu,
"Da branimo našeg ranitelja."
Ćaše Todor ubiti Aliju,
Al’ mu ne da kučka a ne majka,
No mu ote iz ruka šišanu,
I drugi mu šamar udarila.
Kad se Miloš od sna razabrao,
I kad viđe Novljanin-Aliju,
Oko njega trideset Novljana,
I spućene naopako ruke,
On zavika grlom junačkijem,
Sva mu gora na glas odjeknula,
Zadrmala lišćem i granama,
A od huke zamuti jezero,
A aždaje glave pomolile,
Te se čude glasu i jauku,
Pa ovaku riječ privatio:
"Anđelijo, orjacko koljeno,
"Taka li je vjera u ljubovce!
"Tako l’ čuvaš gospodara svoga!
"Gubala te ljubav i vjenčanje!"
Muči Anđa, ništa ne govori,
Nego Turci konje pojahaše,
A Alija za se Anđeliju,
Jadan Miloš pješe na opanke,
Za njim Todor pješke pristajaše.
Ljubi oca u svezane ruke,
Sve mu ruke suzam’ pokvasio,
Ćešio ga Miloš putujući.
Đe nesreće, tu ima i sreće,
Bog pomaga Miloš-čobaninu.
Kad dođoše vodi u planinu,
Svi s dobrije konja odjahaše,
Posjedaše na zelenu travu,
Privezaše za jelu Miloša,
Pa driješe torbe i bisage,
Poručaše i napojiše se.
Anđa šjela na krilo Aliji,
I desnom ga rukom zagrlila,
I ljubi ga među oči crne,
Ale Anđu pod grlo bijelo.
Plačuć’ Todor majci govorio:
"Daj mi, majko, koru ljeba suva,
"Da založim moga roditelja."
Ali Anđa kučka a ne majka,
Progovori Novljanin-Aliji:
"O Alija, i srce i dušo,
"Posijeci vučića od vuka.
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Ako Todor do oružja dođe,
"Osvetiće svog oca Miloša,
"Tebe živo srce ukinuti,
"I uzeti bijela Novoga,
"E se Todor u oca uvrgo."
Kad to čulo dijete Todore,
Prepade se, te bježi Milošu:
"Ne daj, babo, slatki ranitelju,
"Da me Turčin kolje i siječe
"Kod živoga i oca i majke."
Ražali se Novljanin Alija,
Turčin bio, al’ se smilovao,
Nego piju vino i rakiju,
Te pospaše kano i zaklani.
Zaspa trudan Novljanin Alija,
Na ruci mu Anđa Miloševa,
Milući je Anđu ušikao
Kao majka čedo u bešici.
Kad to viđe Miloš čobanine
On doziva tijano Todora:
"O Todore, moj nevoljni sine,
"Primakni se muški polagano
"Na onoga najprvog Turčina,
"Izvuci mu sablju iz korica,
"Prekini mi na ruke gajtane
"Ne bi l’ babu odr’ješio ruke."
Ludo d’jete srca junačkoga
Privuče se Novljaninu Sulju,
Ugrabi mu sablju iz nožnice,
Pa potrča svojemu babajku.
Žao Tošu oca ranitelja
Pa se boji da ga ne poreže,
Okrećuje i tamo i amo,
Dok prekide gajtan na rukama.
Kad se Miloš sablje dobavio
U Turke je juriš učinio,
Te pogubi trideset Novljana.
Do Alije Miloš potrčao,
Te ga bije čizmom i mamuzom:
"Ustaj gorje, turska poturice,
"Čiju držiš na krilo ljubovcu?
"U zlom si je času zagrlio,
"U gori te ona poljubila!"
Kad se prenu iza sna Alija,
I kad viđe jade iznenada,
Od zemlje je na noge skočio,
Vrže ruku sablji na balčaku,
Kad li pusta izvađena ćorda,
Te se sjaje u ruci Milošu.
Jednom viđe, a više ne viđe,
Šnjom mu Miloš odas’ječe glavu.
Kad to viđe Anđa Miloševa,
Skupi skute, a savi rukave,
Te pobježe dolje niz planinu.
Za njome se Miloš naturio,
Za Milošem nejačak Todore,
Ne da Todor da mu gine majka,
Nego kleče na oba koljena,
Moli oca i Bogom zaklinja:
"Nemoj, babo, pogubit’ mi majku,
"Ko će mene nejaka grliti,
"Ko ljubiti do moje mladosti?"
Ražali se Miloš-čobaninu,
Te zatače sablju u nožnicu,
Toša ljubi, a suzama roni.
Tada Anđa, Bog joj oprostio,
Kleče mlada na gola koljena,
Pregnu glavu, govori Milošu:
"Posijeci, dragi gospodaru,
"Grijesi me ludo prevariše
"Te nevjeru tebe učinila."
Pa se njemu oko noga svija,
Suzama mu pokvasi koljena
Od podveze pa do opanaka,
I opanke suzam napunila,
Pruži ruku Miloš čobanine,
Te je trže, i od zemlje diže,
Triput reče: "Bog ti oprostio!"
A ona ga po rukama ljubi,
Roni suze u tešku kajanju,
Ćešio je dijete Todore.
Pa se natrag malo povratiše,
Ugaziše u krv među Turke,
Uzeše im pusat i oružje
I svijetle bistre dževerdare,
Kopče zlatne, toke pozlaćene,
Samur kape i svilen’ saruke,
I zelene sa pleća dolame,
I skrletli od čohe šalvare,
I malene ćurke do pojasa
Koji ’no su kunom postavljeni
A morskom su vidrom optočeni,
Pa šićara na konje turiše,
Na tri dobra konja pojahaše,
Pa odoše među čobanima.
Daleko ga sreli dva čobana:
Čupić Stoin i Čarapin Vaso.
Kad viđoše na konju Miloša
I ljubovcu i Todora sina,
Zavikaše oba pobratima:
"Blago nama jutros i dovijek!"
Čudili se, Miloša pitali:
"Što bi, brate, ako Boga znadeš!?"
Sve im Miloš po istini kaže.
U to doba i drugi čobani,
Tu dijele šićar od Turaka.
Miloš ljubi opet Anđeliju,
Anđa njega po sto puta bolje.
Bog ubio svaku žensku glavu,
I vrazi joj rastezali dušu,
Koja nije vjerna gospodaru.