Novo doba/7

Izvor: Викизворник

◄   ПРИЗОР ДРУГИ   ►

PRIZOR TREćI

(U kući Trivunovoj, soba, koju smo videli u prvom činu. Trivun sedi zamišljen, malo zatim dolazi Cveta.)

TRIVUN: Čudna li je sudbina ljudska! Danas na najvećem visu a sutra u prašini, da te svetina nogama šora! To je pripovetka o čoveku, koja se večito ponavlja. Ko je mogao pomisliti pre tri godine, da će taj isti svet, koji me je sa onakvim oduševljenjem izabrao za poslanika, da će me sada ni kriva ni dužna tako grozno osuđivati! (ustaje ljutito sa stolice) Znam krivce. oni su mi u rukama. (dohvaća sa stola priznanice) Evo ih i ja ću im se zato osvetiti. Maksa mi rekao, da će on to sve popraviti, ali kako? Zar ja da se mirim sa ljudima, koji su me toliko ismejali, da se ne smem deci na ulici pokazati! Punomoćstvo im izvesno — kad je uz inat — ne bih položio, ali me smete bolest deteta, moje sinovice Stane. Lekari su naredili, da oko nje za vreme bolesti mora biti najveća tišina, inače u slučaju kakva jaka uzbuđenja može nastupiti kriza. A ja sam se plašio, da oni uz inat ne naprave opet kakvu larmu. Ali da nema krivice i do mene? Ove iste hartije napravilesu mi — čini mi se — i pre posla. i zaista, zar sam i ja daleko utekao od njih, kad sam ih, samo zato što me nisu za poslanika hteli, jurio i sudom i policijom, što sam im očito pokazivao, da želim njima i njinim porodicama propast? Da neće biti malo greha i u ovom sada kupovanju dugova njihovih?... (Ulazi Cveta, Trivun se trgne). A, to si ti, snaho? Kako je Stani? .
CVETA: Pridigla se. Sad će i ona izaći, da se malo prođe.
TRIVUN: Hvala Bogu! To me je dete bacilo u brigu; čim se malo više oporavi, krenućemo se i proputovaćemo malo.
CVETA: Baš sam i sama mislila, da se za neko vreme uklonimo kudgod.
TRIVUN. Ti joj nisi pričala o poslednjem događaju?
CVETA: Kazala sam joj, da je Cifriću otkazano, i to je kanda i diglo iz postelje, ostalo nisam pričala.
(Ulazi Stana i prilazi ruci Trivunovoj.)
TRIVUN: Živa bila! Kako ti je?
STANA: Sad — mnogo lakše. Baš sam htela s majkom da izađem malo.
TRIVUN: Vrlo dobro! I meni će trebati sveža vazduha! Ovde me nešto guši. Zajedno ćemo, samo da uzmem maramu (pruži ruku na sto i mesto marame dohvati priznanicu, pa je odmah baci) Do đa- vola! Zaboravio sam, da je danas izbor!... (glasno) Neka, izađite sami, ja ću ovde još ostati; zaboravio sam, a imam nekih poslova da posvršavam.
CVETA. Ali bi valjado da se i vi malo prođete, već nedelju dana ima —
TRIVUN: Neka, neka! (iz daleka se čuje vika i galama). (sebi) Hvala Bogu, valjda se već izbor svršio. (vika se jasnije čuje).
STANA: Kanda se taj svet amo uputio?
CVETA (gleda kroz prozor): Zaista! Čitava rulja ide a pred njima gazda Stanko, Nikola Bećar, majstor Maksim, Filip Suša —
TRIVUN: (ljutito) Šta! Opet oni! Moji dušmani! (dohvaća priznanice) Ha! osvetiću im se.
(Čuje se: „Živio Trivun! Živio Tutimrak!“ u isti mah vrata se otvaraju i u sobu ulazi Stanko, Nikola, Dujan, Filip, Maksim, i ostali)
STANKO: Došli smo evo, gazda Trivune, da ti čestitamo. Oprosti, možda smo te i suviše-vređali, ali — gde ima vatre, ima i dima! Mi smo te opet izabrali za poslanika. (sebi) Hvala Bogu, te sam iz ove zbrke spasao svoju popularnost. Izgleda kao da je mojim uticajem —
TRIVUN: Braćo! Ako i u ovoj prilici terate samo šalu, onda je to glupa šala.
NIKOLA: Tako je, kao što je kazao gazda Stanko! Sa nama je glasala velika većina i ti si ponova naš poslanik! (Svi viču: „Živio Trivun!" „Živio Tutimrak!" (sebi) Hvala Bogu, te se sretno svrši!
TRIVUN: (potresen) Hvala vam, braćo! Smrtni smo ljudi, vi ste grešni a tako isto i ja. Što je bilo, ne daj Bože, da se više desi. Praštam svakome a evo vam moje ruke. (rukuje se sa Stankom a Dujanu, Nikoli i Filipu spušta i priznanice u ruke). Hvala vam dakle, što ste me ponova izabrali za poslanika, ali — ja neću da se primim te dužnosti!
(viču: „tebe ćemo“ i. t. d.)
NIKOLA, DUJAN i FILIP (izvedu Trivuna na stranu).
NIKOLA: Oprosti, gazda-Trivune, ali mi nismo takvi ljudi, za kakve nas, kao što vidim, ti držiš. Priznanice ove primićemo onda, kad ih isplatimo (ćuškaju mu priznanice u ruke i sa ostalim viču: „Živio!“)
(Ulazi Dragomir.)
DRAGOMIR. Dođoh evo i ja, gazda-Trivune, da vam čestitam i sa vama, braćo, da se oprostim!
STANA: Ah!
MAKSIM: (uhvati ga za ruku i šapuće mu) Ta za Boga! Zar ja već gotovo svršio stvar, a vi?
DRAGOMIR: Piše mi jedan prijatelj iz Beograda. (sebi) Do đavola! Jezik mi se čisto sveže, kad pogledim na Stanu. Otkad je nisam vidio, postala mi je od devojke — vila!
TRIVUN: Kuda tako, gospodine Dragomire?
DRAGOMIR: Veli mi u pismu prijatelj, da će ministar ovih dana podneti ukaz na potpis, kojim ću se za kaznu premestiti u kakvu udaljenu varoš u Srbiji a možda i otpušten biti iz državne službe i da najviše zato imam blagodariti vama— gospodar-Trivune!
FILIP: To nije pošteno!
NIKOLA. To je nečovečno!
TRIVUN. Zaista, braćo, tako je! Priznajem evo javno svoju krivncu. Strast ona, koja je gonila vas protivu mene, ta ista strast zaslepila je bila i mene. Mišljah, da je on od glavnih krivaca, što je narod ustao protivu mene, da ga je on zajedno sa vama bunio; ali sam se danas, na radost, uverio, da nije tako —
NIKOLA: (sebi) Hvala Bogu!
TRIVUN: (produžuje): Sam sam učinio ne samo glupost, nego i hrđavo delo, pa ću ga sam i popraviti. Moliću ministra —
DRAGOMIR: Ali posle onoga, što se desilo između nas, vi ste mi i nehotice učinili uslugu —
STANA: Gospodine!
DRAGOMIR: Gospođice!
TRIVUN: Nema od toga ništa! Ti ćeš, sinko, ovde ostati. Rad sam za života još da vidim usrećen poslednji ogranak Tutimrakove porodice — svoju sinovicu! Pa (okreće se Stani i Dragomiru) oboje ste mi kanda, deco, o tome nešto i napomenuli —
DRAGOMIR (ushićen):Stano!
STANA (pruži mu ruku): Dragomire! (Svi viču: „Živio Trivun! Živio Tutimrak!")
TRIVUN: Hvala vam, braćo, hvala! Ali prvo, da : se potpuno izmirimo. (cepa priznanice). Ne treba da ostane nijedan trag u našem spomenu od one prošlosti? A sad, braćo, danas ćete biti moji gosti na prstenu moje sinovice sa Dragomirom Krasićem pisarem (viču: “Živio 'Grivun! Živio Tutimrak!“ U taj mah ulazi Komarac, sav garav u licu.)
KOMARAC: A, dakle tu ste? Pa baš svi na okupu? Slavan skup! Samo sam zaboravio, da ponesem jedno ogledalce, da se u njega malo zajednički pogledate.
STANKO (sebi) Do đavola, kud ga baš sad vrag donese!
NIKOLA (Maksnmu): Kako li je taj mogao umaći?
MAKSIM: Izvesno kroz odžak! Pogledaj, kako je garav?
KOMARAC: A, što mi, golubovi moji, za časak ne pogledate u oči? Zašto obarate dole vaše slobodne poglede. Uzalud svi vaši izdajnički pokušaji, istina se mora čuti ma i —• naposletku!
DRAGOMIR (Stani): Ne plaši se, zlato moje, to je — Komarac!
KOMARAC: Kad ste pružili jedno drugom svoje fine, bele ručice, kad ste se poljubili u gospodska lica. zacelo ste izgubili iz vida ili ste zaboravili, da se upitate: a gde su oni toliko hvaljeni narodni interesi?
FILIP (sebi): Udavio bih ga!
NIKOLA (sebi): Izgleda mi kao da sam na svojoj rođenoj pratnji!
MAKSIM (sebi): Hvala slučaju, te pred Bogom i — Martom ispravih svoju pogrešku! A sad ovaj može zujati!
KOMARAC: Šta je, gazda-Stanko, sa tvojom opozicijom? Šta je, gazda Nikola, sz tvojim zvonima na larmu? Kud se dede tvoj besednički dar, gazda Filipe? Kud — ali ne mogu više, nemam strpljenja. 'Ga zar ne vidite, da među mlađim svetom i ne izgledate kao živi ljudi, već kao neke stare, otrcane kontrafe bez misli, bez viših osećaja, bez muškoga srca? Zar ne vidite, da u ovom novom dobu, koje je nastupilo a koje vi ne razumete —
SVI: Ha, ha, ha!
KOMARAC: Smejte se, smejte! Ali taj džin, što se zove: novo doba, domaširao je krupnim koracima, njegov neumntni mač zveči povrh vaših glava —
MAKSIM (gleda kroz prozor): Evo muzikanata! (Boža Pita ulazi s muzikantima i viče: „Živili mladenci!“ Muzika počinjs da svira: „Odbi se vita grana —)
KOMARAC: Ali ja još nisam dovršio; ja hoću da govorim. Vi, žrtve Avramove — (Svatovi uz muziku počinju pevati: „Odbi se biser grana“ —) Šta. prkosite mi? E, baš kad je uz inat. onda — (počinje i on sa ostalima pevati, zavesa lagano pada).

Kraj


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milutin Ilić, umro 1892, pre 132 godine.