Nova pjesna crnogorska
o vojni Rusah i Turakah
početoj u 1828. godu
B’jela vilo, moja divna drugo,
svedi, drugo, sve u gusli glase,
tvoje glase a u gusli jasne,
da ih čuje koji razumije,
razumije drago ako mu je.
(Srbalj brate, ova pjesna za te;
ti ćeš čuti, ti je razumjeti
ponajprije od ostalih svije’).
Na hiljadu i osme stotine
dvadest sedme na pola godine
sitni ferman jeste poletio
od prostrana carstva rusinskoga,
iz bijela grada Petrovoga,
od silnoga cara Nikolaja,
Nikolaja Pavlovoga sina.
Leti ferman zemljom i svijetom;
koliko je hitro poletio,
do čuda bi, pobratime, bilo
da ga nosi soko pod krilima
a kamoli Moskov na nogama.
Preletio zemlju bez hesapa,
doklen dođe Mahmutu sultanu
u Stambolu velikome gradu,
đe car sjedi na svome divanu.
Daje ulak sultanu fermana,
lijevom ga rukom dodavaše,
a desnom se za sablju držaše;
još sultanu ovo govorio:
„Na taj ferman da mi otpis dadeš
sabljom britkom i mišicom jakom
na prvome polju od mejdana,
od mejdana za dv’je sile naše.”
Pak se ulak ončas povratio.
A kad care ferman pročatio,
poče učit krvava fermana;
car ga uči, groznica ga muči,
e ferman mu straha zadavaše.
Ovako mu car kaurah piše:
„Čuj me bolje, Otmanović-care!
Evo ima tri godine danah
otka me je sjever zacario,
zacario i krunu mi dao,
odsvuđ mene dave dodijaše:
od Srbije i od Bulgarije,
Karavlaške i Karabogdanske,
od sve Grčke i Anadolije;
to sve plače meni neprestano
na proklete Turke zulumćare
da se od njih živjeti ne može.
To sve vidiš, a za to ne mariš.
Nego i to ja pregorjet mogoh,
ali sinoć davudžije doše
od prostrane zemlje Šumadije,
pet stotinah davudžijah dođe,
svaki po kam o grlu donese;
staše vikat glasom jedinijem:
„Haj, pomagaj, care gospodare,
od turakah, ljudskijeh vukovah!
Skoro su nam oči izvadili,
posjekli su nama gospodara,
novog cara srpskoga Đorđija,
hiljadama robah porobiše
i Srbiju ognjem izgorješe.
No pomagaj, dragi gospodare,
al’ pomagaj al’ nas opraštavaj,
jer ovako živjet ne možemo!”
Kad razumjeh Srbe vitezove,
ljuto mi se srce uvrijeđe,
i žalost me poviša pristiže
kad čuh za srmt Crnoga Đorđija,
moje desne iz ramena ruke.
Nego i to hoćah pregorjeti
do vremena našega megdana,
i što bilo — to je prominulo.
Dok evo ti tri hiljade Grkah,
tri tisuće Grkah i Bulgarah,
svi u crno zavijeni sukno,
roneć suze niz bijela lica;
svi padaju na gola koljena,
svaki viče što god bolje može:
„Nikolaje, sunce bez zahoda,
al’ pomagaj al’ ne posijecaj,
da nas nežme bezbožnijeh ruka!
Turci su ni silni mučitelji,
ne prestaju činjet ni zulume,
sve zulume prije nečuvene.
Al’ sve bismo njima oprostili
do što jučer nama učiniše
u neđelju na Vaskrsenije,
kad pojahu bože leturđije:
pogubiše Turci patrijarha,
oko njega dvanaest vladikah,
kaluđerah trista i šezdeset,
a popovah i devet stotinah —
od sirote crkve pravoslavne.
Dadoše ga mrtvog Žudijama
da ga vuku proz turske sokake;
vukoše ga četiri sahata
po prokletu stojnu Carigradu
dok dođoše moru na pržinu;
tad’ u more njega utopiše,
a ne daše njega ukopati.
No pomagaj za boga miloga
i za našeg svetoga Jovana!
Ol’ pomagaj ol’ sam posijecaj!”
Kad, sultane, viđeh davudžije
i razumjeh njihovu nevolju
koju trpe vazda od Turakah,
još podrugu za vjeru hristjansku
i za povuk starca patrijarha,
objavih ti sefer fermanima
i stah kupit moje silne vojske
i šiljat ih zemljom Karavlaškom,
Karavlaškom i Karabogdanskom,
put Dunava rijeke studene,
da polome dunavske kreposti
žestokijem ognjem iz topovah
i ostale po Turskoj gradove,
da ih s crnom zemljom sve izravne
i da brže idu put Stambola
da i njega slome i sagore
žestokijem minam’ i bumbama,
a vezire turske svekolike
sve da mi ih žive pofataju,
s njima tebe u Rusiju spreme.
Neka znate kakva je podruga
našom majkom crkvom pravoslavnom!
A tom silom na te turske strane
da upravlja moj Dibiću bane.
Osamdeset hiljad’ je soldatah
i od boga pomoć svakolika.
Još drugu ti bjeh odasla vojsku,
vojske puno stotina hiljadah,
a pred njima silni feldmaršale
Paskjeviću na glasu junače,
da pohara svu Aziju tvoju
i pretrese kosti Muhameda
u prokletu Meku i Medinu.
Al’ ti ne smje na mejdan izisti,
no se prepa, sramota te bila!
Ne hće izist napolje očito
da na sramstvo dijelimo carstvo,
no podmiti hristjanske kraljeve,
te u mene tebe isprosiše
i na kape svoje odmoliše.
Zato knjige poslah na armije,
te ih vratih jopet u Rusiju,
ne hćeh sefer s tobom zavoditi.
Al’ se nadah u tebe, sultane,
da već zulum hoće prekinuti,
da ne pršte Turci sirotinju,
tvoji Turci, što se mniju vuci,
te ti rane sve oprostih moje.
Mi na ljubav jopet ostadosmo,
ali to nam sve u ništa pođe:
ti pogazi glavno prijateljstvo
sa fermanom što si napisao,
poslao ga proza svu Turćiju
na vezire, paše i kadije
svu da turče sirotinju raju,
koji li se potručio ne bi,
da mu sabljom odsijeku glavu.
Ja već ovo trpjeti ne mogu,
no ako si ka te zovu ljudi
i ako te Turkinja rodila,
kupi vojsku što najviše možeš,
hajde s vojskom u polje široko
da na megdan krune dijelimo.
Nemoj reći da je to krijući,
al’ s’ u mito više pouzdati;
vjera moja, pomoći ti neće
ako dadeš sve tvoje dukate
i sve kralje od Evrope kupiš,
svijema te neću pokloniti,
nego rat im zato objaviti.
Kukavice, hoćeš me poznati:
ali ćeš se meni pokloniti
ali ću ti glavu otkinuti!
Praznoćesa iz pješčanskih stranah,
nije šala milion Moskovah
pod oružjem, kopljim’ i sabljama!
Svu Evropu na zohor bih proš’o,
a kamoli kukavnu Turćiju.”
Takvi ferman Mahmut razumio
i vidio što mu Moskov piše;
sve telale care naredio,
terlardžijah četiri stotine,
da vikaju po Stambolu gradu,
bez prestana tri bijela dana,
sve po redu turske starješine
i ostale Turke vitezove
da mu brže dođu na divana;
koji li mu na divan ne dođe,
carska vjera, posjeć’ će mu glavu.
Otidoše tanke terlardžije,
viču telar, nikad ne prestaju,
u nj spominju paše i vezire
i ostale Turke vitezove:
„Brže da ste, careve delije,
brže bolje caru na divana,
u neđelju koja prva bude;
koji li mu na divan ne dođe,
carska riječ, bez glave ostade!”
Kad to čuše paše i veziri
i ostali po Stambolu Turci,
brže grede svaki put divana.
Kad se Turci na divan skupiše,
oni caru tako bejsediše:
„Sultan-care, od svijeta glavo,
što si za nas hitro posilao?
Koja ti je muka ol’ nevolja?
Ali ti je Hadžem zaratio?
Ali ti se Misir odmetnuo
ol’ skadarski paša Bušatlija
i njegova gola Arbanija?
Al’ se kaur-kralji svi složili,
svi se krstom jednim prekrstili?
Oli ti je Moskov zaratio?
Haj, ne boj se, naš čestiti care,
naše sunce nigda zahodeće,
koje griješ noći ka i dnevi!
Doklen su ti Turci viteževi,
lasno ćemo Hadžem osvojiti
i vas Misir ognjem popaliti.
Ako l’ ti se vezir odmetnuo,
Arnautin paša Bušatlija
i njegova ljuta Arbanija,
vjera naša, hoće poginuti,
mi Turci mu kuću iskopati,
da od vraga ne ostane traga.
Ako l’ su se svi kralji složili,
i tu slogu razvrći je lasno
kad smo glavu zmaja najžešćega
otkinuli, tebi donijeli —
iz Topole Crnoga Đorđije.
Ako l’ ti je Moskov zaratio,
to nam nije milo ni jednome;
Bog će znati što će kome dati,
nam’ je zalud š njime ratovati.
Otka Petar sobom zakralji se,
kad gođ sefer s Moskovim’ imasmo,
u svakomu boju pogibosmo;
dadosmo mu polu carstva svoga,
i ovo će uzeti nam sada.”
Sultan na to njima odgovori:
„Turci braćo, paše i veziri,
nije mene Hadžem zaratio,
niti mi se Misir odmetnuo,
ni prokleti paša Bušatlija,
nit’ njegova ljuta Arbanija,
nego, Turci, braćo moja draga,
jučer me je ferman dopanuo
od novoga kralja Nikolaja,
sina Pavla, ruskog gospodara,
a unuka Petra golemoga,
din-dušmana od stara vremena.
U ferman mi sefer objavljuje;
još me kavur na megdan pozivlje
pod bijelom Varnom na krajinu
sa svom vojskom što mi carstvo ima.
Vlah pisati tako se usudi!
No za boga, turske poglavice,
nemojte se prepast od Moskova,
od Moskova, roda hainskoga!
E tako mi sveca Muhameda
i sejdžade na koju je klanja,
kad napišem šezdeset fermanah
na šezdeset carstva mi vezirah,
kada skupim silnovitu vojsku,
vjera moja, Turci vitezovi,
đavura ću zajmit preko mora,
preko mora tisuću konakah,
nagnati ga moru ledenome,
da ga proždre more bez hesapa.
E tako mi dina i amana
i turskoga posta ramazana
ako more kavura ne proždre,
doć’ mu glave ni kijamet neće.”
Turci caru odgovore tako:
„Naš sultane, sunce ogrijalo,
ti sve vidiš što je i kako je,
kako ti se kavur potkopao
da te ćera s ovoga prestola,
koga su ti stari ostavili,
ostavili na mač i na sablju,
ka što su ga negda i uzeli
od sitnoga roda grčaskoga;
divno vidiš, naš čestiti care,
da će ti ga Moskov preoteti,
pa da će ga za se ostaviti.
Prema šteti ne bi srama bilo.
jači bio, pak je pridobio,
neg’ na jade i žalosti naše
dati će ga opeta Grcima!
Ali kiti svud sitne fermane
na vezire, kavurske katile,
neka kupe silnovite vojske,
da Moskovu ideš na megdanu,
da ti zazor i sramota puka
u kavura, care, ne ostane.”
Kad razumje Otmanović-care
što mu zbori stambolska gospoda,
k sebe pozva stara Nasradina,
koj’ imaše od svoga rođenja
četirista i šezdeset ljetah;
poče care starcu besjediti:
„Nastradine, davno upantile,
što bi reka i ka ti se sviđa
od fermana što mi dopanuo
od vlaškoga kralja Nikolaja;
al’ ću stari ferman potpisati
ali ću mu na megdan izisti?”
Starac tako caru odgovara:
„O sultane, po ljetima sine,
ja sam čuo i ferman vidio
što ti piše silni Nikolaje,
al’ poslušaj ti mene, sultane,
potpiši mu sve fermane stare,
Moskovu se do zemlje pokloni,
potpiši mu i novog fermana;
ne kće li ga, care, potpisati,
kunem ti se mojom grešnom dušom,
koja misli brzo putovati,
oćeš mu ga grdan potpisati
i fermana i još svrh fermana.”
Mahmut starcu na to izgovara:
„Striko stari, Nasradine divni,
potpisa bih kavuru fermana,
a tek brada da mi bude mirna,
no ne dadu stambolske delije;
oni vole glave pogubiti
no kavuru ferman potvrditi.”
„Gospodaru, Mahmude dovlete,
ti ne slušaj stambolske delije;
kunem ti se vjerom i ćitapom,
tu delije ni jedine nije;
te delije ništa ne valjaju
nako bježat dušman kad kidiše,
no dobri su po kahvam’ se falit,
a ne znaju silene Moskove:
svaki voli Moskov poginuti
za svog cara i za vjeru svoju
no u Turskoj car se učiniti,
soldat prosti, toli koji viši;
te delije ne znadu Moskove,
no ja živim te ratove pantim,
sve ratove i svake bojeve.
Ja od vazda s Moskovima ratim,
i od njihna straha i junaštva
sijede me dlake propadoše.
Tako stade dok Petar postade,
a kad nasta Petar u Rusiju
i otka se s Rus’ma bit’ počesmo,
triput mi se dlaka promijeni
i sve triput krvava nicala.
Pak i Petra mogah pretrpjeti,
dok se rodi velika kaurka
i postade kraljica moskovska.
Kad u boju jednome bijasmo,
od nje straha i nje đenerala,
Kutuzova ispreko Dunaja,
svi mi zubi, care, ispadoše
iz vilice i gornje i donje,
al’ me brze noge uniješe.
Tad’ u boju kad krv proljevasmo,
preda mnom ih tek dvanaest bješe
od turskijeh delijah silnijeh,
a kad natrag, care, pobjegosmo,
ne ostade za mnom đavoljega.
Pa i više čudo da ti kažem:
koliko su Turci strašljivice,
ne smješe se ni dva ustaviti
u bijelu gradu Jedrenetu,
no svi poše kuda koji znaše,
a najveće put Stambola tvoga
da ih skriju bule od kaurah.
Tek ja ostah starac u Jedreni,
i to ranjen od kozačke ruke.
Tu hećimi mene liječili,
iz mojijeh plećah izvadili
sedamdeset i četiri koplja,
što ih bjehu zalomili u me
u mojemu ljutome pobjegu.
I stoga sam evo prestarao.”
Car za nauk glave ne obraća,
već okrenu pisati fermane.
Prvi posla Bosni zemlji ravnoj
na rukama od Bosne vezira.
Ovako mu car fermana piše:
„Slugo moja, pašo Đeladine,
kako primiš sitnoga fermana,
brže skoči na noge lagahne
i s Travnika ožeži topove;
svu izberi Bosnu po tefteru,
ne ostavi krajičnike ljute,
koji su se boj bit’ naučili
spram Nijemca i sprama Srbije,
i ne ostav’ ljute Hercegovce,
kojino su na tvrdu krajinu
spram dušmanske lovne Gore Crne,
Gore Crne i sedmero Brdah.
Brže s vojskom hodi mi k Stambolu,
jere imam sefer sa Moskovom;
ako li mi u Stambol ne dođeš,
vjera moja, posjeć’ ću ti glavu,
a drugoga staviti vezira,
neka mojoj Bosni veziruje.”
Taj odasla, drugi nakitio;
posla ferman Skadru bijelome,
na rukama vezira Mustafe.
Ovako je sitni ferman pisa:
„Bušatlijo, pašo Arnaute,
kako primiš sitnoga fermana,
brže skoči na noge junačke,
žež’ od Skadra stotinu topovah
ter sakupi ljutu Arbaniju,
hajde s njome k bijelu Vidinu;
uzgred uzmi pašu Vranjaliju
i od Peći Mahmudbegovića,
ter na Dunav čekajte Moskove.
Vjerna slugo, ne izdaj sultana,
a tursku ti vjeru dajem tvrdu,
tek đavura natrag povratimo
i njegovo carstvo osvojimo,
oću tebe, slugo, učiniti
pred svom vojskom muhur-sahibijom
i mojijem pašom učtuglijom
i vezirom od četiri tuga.”
Oni posla, treći napisao;
odsla ferman na Urumenliju,
na valiju i na prevaliju:
„Kako primiš mojega fermana,
žež’ na Bitolj stotinu topovah,
skupi listom svu Urumenliju,
kreći brže put moga Stambola,
jer imamo rati s Moskovima.”
I ta posla, četvrti napisa,
posla ferman u Anadoliju
na šest pašah i na tri vezira.
U fermanu care zapov’jeda:
„Na noge se, moji sokolovi,
na gradov’ma uždite topove,
skup’te vojske što više možete,
hajte k meni, sinci, u Stambola,
jer imamo sefer s Moskovima.”
Ta poleće, a peti napravlja;
posla ferman bogatu Misiru
do na ruke Mehmeda Alije.
Ovako mu sultan govorio.
„Mehmed-beže, od Misira glavo
i uzdani bogom pobratime,
kako primiš mojega fermana,
žež’ na Kair stotinu topovah,
skupi vojsku silnu po Misiru,
s vojskom hajde put našeg Stambola,
jere imam sefer s Moskovima,
sa Moskovom kraljem karskijem.
A tako mi sveca Muhameda
i Alije, zeta njegovoga,
kako kralja vlaškog dobijemo,
hoću tebe, pobre, poklonti
sav bogati Cipar i Kandiju,
još ti šćercu dati za ljubovcu,
drugog tebe učinit sultana
nad Misirom, Ciprom i Kandijom,
ako mene sad ne izda, pobro.”
I taj posla, pa šesti napisa;
posla ferman prostranoj Aziji
na dvadeset pašah i vezirah.
Car im piše u svoje fermane:
„Na noge se, paše sokolovi,
svi veziri, carevi većili,
skup’te silne po Aziji vojske,
š njima hajte k meni u Stambolu,
jer imamo rati s kahurima;
koji li mi u Stambol ne dođe,
sablja će ga moja raspašiti.”
Kad veziri knjige razumješe
i fermane cara čestitoga,
staše kupit vojske silnovite,
sa vojskama idu put Stambola.
A kada se sile okupile
u Stambolu pred svoga sultana,
sve pred cara paše izidoše
do Mustafe skadarskog vezira.
Bože mili, čuda užasnoga
koliko se skupilo Turakah!
Tefter kaže, kalem hesapio —
više vojske neg’ u Bunaparta!
Gleda vojske s divana sultane,
i u sebi tako progovara:
„Ah, čestiti sveče Muhamede,
šta će jadan kahur učiniti
sproću tebe i sve tvoje sile?
Al’ mahnitu nije se čuditi,
jerbo se je jako posilio
otkako je Francuza dobio
i dvadeset kraljah kaurskijeh.
Al’ tako mi tvojega imena,
kad mu puštim Turke vitezove,
ni Moskva ih dočekati neće!
Ne zna ćafir s kim se udario,
kojino je gospodar od zemlje
i svak mu se klanja od svijeta!
Šta l’ je zmaje, hoće da poznaje:
zmaj kraljeve ždere, te se hrani;
on ne mari za drukčije čazbe.
Ev’ potomka baš tvojega, sveče,
u tvojemu emiru Mahmutu!
Kaur-kralju na mejdan će poći,
svim vlastima oči izvaditi,
kako su mu i stari činjeli.
Još kad puštim pomamne Arape
na njihove vitke bedevije,
do mora ga hoće doćerati,
a ni more g’ sačuvati neće.
Ja, car, imam mila pobratima,
u Misiru gaziju Aliju;
on ć’ u more potopit kavure,
on i soko paša kapudane,
to kavurstvo i tog đaur-kralja
i sve kralje i njihove vojske.”
U riječi koju sam zboraše,
u to sultan na noge đipio
i Moskovu ferman otkitio.
Ovako je car ga napisao:
„Nikolaje, što juče nastade,
što mi pišeš i u ferman kažeš
da ti vlaške dave dodijaše
baš na moje sokolove Turke,
da vlasima zulum čine Turci, —
čine zulum i činiće im ga!
Ne pitamo tebe, kavurine,
kakoćemo rajom upravljati,
kojuno je sablja Orkanova
na megdanu junačkom dobila
na Kosovu i drugim poljima
on vlaškoga roda bezvjernoga,
od Lazara i drugijeh carah;
nikada te, vlaho, ne pitamo
kako ćemo carstvom upravljati.
Al’ kad mene na mejdan pozivlješ,
na to tebe, kralju, odgovaram:
ako te je vlahinja rodila
i ako si Moskov od poštenja
i praunuk Petra brkatoga,
hajde mene na megdan junački
pod bijelom Varnom na krajinu!
Sad, inšala, posjedočit hoću
tvojom smrćom kralja Vladislava
i pod Varnom grob ti iskopati
na grob dići mečit i munare.
Dosta zbora, hajde na mejdana
sa svom silom od zemlje moskovske,
na biljegu u polje široko,
đe se, kralju, najpre sastanemo.”
Turče mlado, te sileno piše:
„Ako mene pod Varnu ne dođe,
ja ti gradu idem Petroburgu.”
Na Ilindan Turčin mejdan piše,
da mu na zlo Gospođindan dođe.
Car Nikola kad ga razumio
i kad viđe što mu Ture piše,
tomu se je gromko nasmjehao.
Vitezove k sebi dozivaše
i ovako njima govoraše:
„Vojevode, mudri feldmaršali,
ti Dibiću i Paskijeviću,
dižte, sluge, silnovite vojske!
Pask’jeviću, hajde put Azije,
uzmi vojske šezdeset hiljadah,
pravo hajde k Meki i Medini
da pretreseš kosti Muhamedu,
da mi uzmeš na silu Aziju.
A Dibiću, moja vjerna slugo,
uzmi vojske stotinu hiljadah,
s vojskom hajde preko Karavlaške
k Silistriji, Dunavo prijeđi;
uzmi grada, nemoj počastiti,
nemoj tvoju glavu izgubiti
i nevjerom mojom se nazvati.
A ja odoh pod Varnu bijelu
s nekoliko silnovite vojske
na mejdanu Mahmutu sultanu.”
Kada cara sluge razumješe,
do zemlje se njemu pokloniše,
pa digoše silnovite vojske.
Paskijević pođe put Azije,
za njim vojske šezdeset hiljadah,
i odvuče ubojne topove,
kažu topah dvanaest stotinah,
prah, olovo i drugu zahiru.
Dibić pođe preko Karavlaške,
za Dibićem vojske sto hiljadah
i za vojskom vojničke potrebe;
Karavlašku s vojskom pregazio
do Dunava rijeke studene.
Tu na Dunav tambor učinio
i tu jednu noćcu konačio,
pa tek svanu i sunce ogranu,
s vojskom Dibić Dunav prebrodio,
pod Silistru tambor premjestio.
Ončas tablje zemljom utvrdio
a na tablje tope naslonio;
stade biti tvrdu Silistriju,
nikom oka otvoriti ne da.
Nikolaje treću diže vojsku,
niz Rusiju u Odesu doš’o,
za njim vojska nekolik’ hiljadah.
Kako dođe bijelu Odesu,
tu ga flota svoja susretnula,
te na lađe silu naturio,
pod b’jelu je Varnu isturio.
Vodi vojsku care Nikolaje,
u polju je tamboru učinio,
dobru vojsku na boj pripravio.
Iz Varne ih Turci opaziše
i po gradu terlare pustiše.
Telar viče, dabulhana riče:
„Na noge te, Turci sokolovi,
evo nama utve zlatokrile!
Svaki konjih pritezaj kolane,
a pješaci pritež’te opanke!
Danas valja ćerati kavure
da se njihne krvci napijemo;
glave su nam sami donijeli.”
Kako tembij vojska razumjela,
sva je listom na noge skočila,
pak iz grada sila okrenula,
a pred silom tri velja vezira
i šesnaest pašah carevijeh;
dvjesta hiljad’ za njima Turakah:
sav Anadol i sva Rumenlija,
svi topovi sile ognjevite.
Silna sila u polje izljegla.
Fala bogu, do njemu nikome,
kakvi li su turci Anadolci:
pod njima su hati od Misira,
na njih Turci noge prekrstili,
još od sile uzeli tambure,
uz tambure na konje pjevaju.
Vrište hati, podvriskuju Turci,
skaču hati ka da stekli krila,
a obrću prsi Moskovima;
željni konji, a žudni junaci
prijed začet boja s kahurima.
Turci žude, a Moskov ne traje,
nego kako Turke ugledaše,
đenerali vojske uputiše:
napred pješci a ozad konjici,
pomeđu njih topi i kumbare,
oko svijeh na obije strane
pancirlija moskovksa delija;
na svakome konju i junaku
oklopa je po pedeset okah
sve od ljuta gvožđa kaljenoga;
ništa njima naudti ne može,
ni naudit nit’ se održati;
do njih još su vrle kazačine
koji mogu stići i uteći
i kopljima posramit lubarde.
Dvije sile poljem pomiču se,
a sve jedna drugoj primiču se.
Svj’etlo sunce, ti zakloni lice,
da ti lice ne ožagri krvca!
Do čuda bi velikoga bilo
da na svadbu tako pohitaju
ka bržaju na svoju mesnicu,
al’ junaci svoju krv ne štede.
Kad se sile blizu sastadoše,
viđi vraga, završe se kavga:
puca puška, broja joj se ne zna,
ječe topi, a grme kumbare,
kako tuča posiplju kartači;
staše teći po zraku rijeke
silnog ognja i svijetlog dima,
nebesa se u plam pretvoriše;
crna zemlja u krv ogreznula,
krv proždire konje i junake
ka valovi razlomljene lađe;
od pucnja se ništa nečujaše,
a od dima ništa ne viđaše:
Dok to presta, puška oduminu,
udriše se silni konjanici
na svijetle sablje i miždrake;
stade klepet mačah i palošah,
sta lomjava sabalj’ i miždrakah,
stade cika silnijeh junakah.
Boj ognjeni tri sahata gorje
i još više dužiti se ćaše,
no udriše kraljske pancirlije
i kazaci na glasu junaci;
uzmakoše careve delije,
pak delije pleći okrenuše,
otiskoše bježat bez ustavka.
Viđoše ih tri velja vezira
i šesnaest pašah iz tambora;
bježe paše, za njima veziri,
za vezir’ma vojska svakolika,
a za njima Rusi u pogonju;
uzeše im tope i barjake,
prah, olovo i njihne tambore,
tridest hiljad’ robah zarobiše,
među njima veljega vezira
i četiri paše s repovima.
Nego evo i više sramote
i grijeha u turskome dinu:
mimo Varnu Turci probježaše,
u Varnu se svratit ne smedoše,
no dušmanu Varnu ostaviše,
ostaviše, zla im sreća bila!
Al’ ne bježi vitez Jusuf-paša,
ne ostavlja za života Varnu,
no se soko u Varnu zatvara
su trideset hiljadah Arapah;
stade branit grada od Moskova
su gradskijeh hiljadu topovah;
branio se tri neđelje danah.
Kad četvrta zaljeze neđelja,
bi mu zalud svakolika muka;
više grada branit ne mogao,
jer mu bješe oganj odolio
od Moskovah i njinih topovah,
od lagumah koje podžegoše,
ter po grada u vjetar digoše.
A čeka je indat od Stambola,
čekao ga, no ne dočekao,
od sultana svoga gospodara,
jer nejmaše ni s kim doma biti:
Stambol mu je prazan ostanuo;
dobru vojsku bješe odaslao
na Dunavu da čeka Dibića,
drugu dobru bješe odsla vojsku
preko svega svojeg Anadola
Armeniji Maloj i Velikoj
dočekati silna Pask’jevića,
da i pleći od kavura brane,
pa i[a] nema ni tamo ni amo.
To kad viđe Jusuf s Arapima,
da mu nejma od cara indata,
da je Dibić Balkan prevalio
i svu pomoć cara rasprskao,
na divanu cara uzdrmao,
tader Jusuf, Turcim’ na sramotu,
preda Varnu kaurskome caru,
s Varnom Jusuf i seb’ zarobio.
Moskov posla njega Petroburgu
i sve š njime što Arapa bješe,
pa poskida sa Varne topove,
i njih posla u svoju Rusiju
Još tad Varnu do dna raskopao,
sa zemljom je uravnio crnom
top već da š nje nikada ne puca
i nek zna se doklen je svijeta
kako čini bolji od gorega,
i nek znade grdni Osmanlija
da kaurka može rodit cara,
ter uz cara i božijeg dara.
Pa kako mu još jedamput kreskne[b]
da bez čuda iz Evrope skokne,
nek odlazi otkuda je doša,
vrijeme je, srok je njegov proša
ol’ ga tamo ne bit’ ni ovamo.
Sve bijele vile od Svijeta
sad pitaju sultana Mahmuta
kako mu je s Rusom ratovati,
kakvi su mu Turci vitezovi,
mudo li mu zbori Nasradine.
Al’ se vile toprv domislile,
Nikolaju carske dare daju,
pak sultanu Rusije odbranu:
sve da voli što je nevolio,
da se soli tko se ne solio.
I to bilo, tako potrajalo
dokle god je orla i aždera.
