Novaković Grujo i delibaša Ibro

Izvor: Викизворник


Novaković Grujo i delibaša Ibro

Svadila se dva u gori vuka,
To ne bila dva u gori vuka,
No to bila dva gorska hajduka,
Oba da ti po imenu kažem:
Jedno mi je Starina Novače, 5
A drugo je dijete Grujica.
Da oko šta, ama ni oko šta,
Oko jednog kutnjeg starješinstva.
Grujo veli: „Biću starješina!”
A veli mu Starina Novače: 10
„Ne, Grujice za života moga!”
To rekoše pa se posvadiše
I od zemlje na noge skočiše,
Za oštra se gvožđa dohvatiše.
Da Bog znaše, isjeć' se hoćahu, 15
Al' ne dade trideset hajduka:
„Ne Novače, naša harambašo,
Nemoj ubit svog sina Grujicu,
Nemoj sebi oči izvaditi;
Ako nećeš pustiti Grujicu, 20
Da Grujica bude starješina,
Odijeli dijete Grujicu.”
To rekoše, tako učiniše.
Među njima dio učinješe,
Dade njemu dva tovara blaga 25
I dva konja što ćeraju blago.
Otale se Grujo podigao
I ostavi ledenu pećinu,
Pa on ode Jadici planini
I oćera dva tovara blaga 30
I povede Vidosavu mladu
I maloga sina Milovana.
A kad Grujo u Jadiku dođe,
Tu ga bijel danak ostavio,
A tamna ga noćca prihvatila. 35
Tu je Grujo noćcu konačio,
Od četine kuću napravio,
Uturio dva tovara blaga
I uveo ženu i dijete.
Tu noćcu lijepo mu bilo. 40
Kad ujutro jutro osvanulo,
Podranio dijete Grujica,
Pa on ode u lov u planinu,
Da on lovi lova po planini,
Da on hrani ženu i dijete. 45
Namjera ga nanijela bila,
Te nagazi drvene majstore,
Oni beru po gori japiju,
Pa im Grujo dobro jutro viče.
Oni su mu prihvatili zdravlje: 50
„Da si zdravo, od gore hajduče.”
Al' im Grujo ode besediti:
„Daj, majstori, da se pogodimo,
Da mi drven čardak napravite,
U Jadiku visoku planinu, 55
Dobro ću vam zamediju platit'.”
To rekoše, pa se pogodiše,
Otale se Grujo povrnuo
I povede drvene majstore,
Te mu drven čardak napraviše 60
U Jadiku visoku planinu.
To se čudo čulo u daleko,
Đe je Grujo čardak napravio.
To začuli u Udbinji Turci,
Pa se jedna četa podignula, 65
Četa mala, trideset Turaka
I pred njima delibaša Ibro.
Ide četa prvo uz planinu,
Da potraže Grujova čardaka.
A da vidiš dijete Grujice, 70
Kad je Grujo čardak napravio
I majstore svoje otpratio,
Pa je Grujo jednom poranio,
Ode Grujo u lov u planinu,
A na čardak ljubu ostavio. 75
A turska se četa primaknula,
Sakrila se u jelovo granje,
Do čardaka dijete Grujice,
Privuče se Delibaša Ibro
Na čardaka dijete Grujice, 80
Kad Grujica doma ne bijaše,
Sem njegova Vidosava ljuba
I maloga sina Milovana,
Pa joj Ibro pomoć nazivaše,
A ona mu privatila zdravlje 85
I široko mjesto načinjela.
Sjede Ibro na čardaka njena,
Pa joj ode 'vako besiditi:
„Vidosava, Grujičina ljubo,
Đe je tebe dijete Grujica?” 90
A ona mu po istini kaže:
„Otišo' je u lov u planinu.”
A veli joj delibaša Ibro:
„Moreš li se obiknuti vođe,
U Jadici visokoj planini, 95
Đe nikoga ugledat' ne možeš,
Osim vedro nebo više sebe?
No ču li me, Vidosava mlada,
Daj mi izdaj dijete Grujicu,
Da te vodim u tursku Udbinju, 100
Držaću te ka i svoju glavu,
Svilu presti na svili siđeti,
Siđećeš mi pod demir pendžera,
Kao patka vrelu na izvoru.”
A kad začu Vidosava mlada, 105
Ona Ibru ode govoriti:
„Ču li mene delibaša Ibro,
Izdaću ti dijete Grujicu,
No ti 'ajde sa čardaka moga,
Pa se sakrij u jelovo granje. 110
Kad Grujica iz planine dođe,
Zaiskaće crvenoga vina,
Jer će biti trudan i umoran,
Ja ću njemu otrovati vino.”
Sve to sluša mali Milovane. 115
Otale se povrnuo Ibro
I on ode u svoju družinu,
Sakriše se u jelovo granje.
Malo bilo, dugo ne trajalo,
Dok evo ti dijete Grujice 120
Na doratu konju debelome
I on nosi lova svakojaka.
Prodrije se dijete Grujica:
„Jesi l' doma, Vidosava ljubo,
'Ajd izidi pred moga čardaka, 125
Te prihvati lova velikoga.”
Skoči mlada na noge lagane,
Pa susrete dijete Grujicu
I prihvati lova velikoga,
Pa odoše na čardaka svoga. 130
Sjede Grujo na svoga čardaka,
Vidosavi ljubi govoraše:
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
Donesi mi crvenoga vina,
Jer sam v'oma trudan i umoran.” 135
A da vidiš Vidosave ljube,
Donese mu jednu kupu vina,
U nju meće bilja svakojaka,
A najviše ovijuna trave,
Od šta boli i srce i glava, 140
Dodade je dijete Grujici.
Kad Grujica prihvatio vina,
Sve to gleda mali Milovane,
Dijete ludo, al' odviše mudro,
Primače se dijete Grujici, 145
Pa ovako ode govoriti:
„O, moj babo, dijete Grujica,
Nemoj piti crvenoga vina,
To je, babo, otrovano vino,
Jer su danas dolazili Turci, 150
Izdaće te Vidosava mlada.”
A kad začu Vidosava ljuba,
Ovako mu riječ govoraše:
„Čuj šteneta, ne živjelo majci!”
Od sebe ga šakom udarila: 155
„A nijesu, očinjeg mi vida,
No čobani najaviše ovce,
Zaiskaše lađene vodice,
Ja im dadoh crvenoga vina.”
Prevari ga, ujede ga guja, 160
Popi Grujo onu kupu vina,
Kako popi crvenoga vina,
Leže jadan strmo bez uzglavlja.
A da vidiš Vidosave mlade,
Pa istrča pred svoga čardaka, 165
Ona manu rukom i jaglukom,
Te dođoše na čardaka Turci,
Najprvi je delibaša Ibro;
Kad uljeze Ibro u čardaka,
On Grujici savezao ruke, 170
Pa ovako ode besjediti:
„Ustaj, kurvo, dijete Grujica,
Da pijemo na čardaku vino!”
Jadan Grujo leži na čardaku,
Turci sjede na čardaku redom, 175
Piju vino, razgovaraju se,
Služi vino Vidosava mlada,
Tu su bili sve do tamne noći.
Otale se Turci podigoše
I odoše Turci uz planinu, 180
Odvedoše Grujičinu ljubu,
Osta Grujo na svoga čardaka
I kod njega ludi Milovane.
A da vidiš luda Milovana,
Pišti dijete kao zmija ljuta, 185
A sve tegli dijete Grujicu:
„Ustaj, Grujo, daj da večeramo!”
Al' Grujica ništa ne čujaše.
Pišti dijete vazda bez prestanka,
Dokle ga je sanak oborio, 190
Ono leže kod Grujice baba.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Probudi se dijete Grujica;
Kad on viđe šta se učinjelo,
Viđe Grujo da je poginuo, 195
Obje njemu savezane ruke,
Pa dijete svoje dozivaše:
„Milovane, moja zmijo ljuta,
Donesi mi s čiviluka ćordu,
Presijeci sveze na rukama.” 200
A dijete dohvatilo ćordu.
Koja vajda što je dohvatilo,
Kad ne more sablju izvaditi.
Ali Grujo njemu govoraše:
„Daj mi sablju u bijele zube, 205
A ti tegli s obadvije ruke.”
Dok Grujovu sablju izvadiše,
Pa dijete sabljom udaraše,
Da prekine sveze na rukama.
Ne presječe sveze na rukama, 210
No Grujicu po desnici ruci,
Sve niza nj'ga bojatiše krvca,
Stoji piska ludog Milovana,
A veli mu dijete Grujica:
„A ne boj se, moja zmijo ljuta, 215
To udara krvca iz konopca,
Udri bolje, otpale ti obje.”
A dijete bolje udaraše
I presječe sveze na rukama.
Kad se Gruju oprostiše ruke, 220
Skoči Grujo na noge lagane
Pa dijete svoje nahranio,
Pa mu onda 'vako govoraše:
„Milovane, moja zmijo ljuta,
Kad ti Turci majku odvedoše, 225
Kojijem su okrenuli putem?”
A on njemu po istini kaže.
Otale se Grujo podigao
I pripasa uz bedricu ćordu
I povede luda Milovana, 230
Pa ga eto pravo uz planinu.
Kad je bio na vrh od planine,
Tu je Grujo nalazio Turke,
Počivaju pod zelene jele,
Svi pospali, ko' da su poklani. 235
Među njima delibaša Ibro,
A pred njime Vidosava mlada.
Kad ih viđe dijete Grujica,
Boga mi mu dobro milo bilo,
Ma on misli šta će i kako će, 240
Od svojega ludog Milovana.
Pa se Grujo natrag povrnuo,
Dok se od njih dobro odmaknuo,
Pa dijete u granu sakrio
I tako mu Grujo naredio: 245
„Čuješ mene, sine Milovane,
Ti se otle nemoj pomicati,
Da te ne bi opazili Turci,
Odmah ću se tebe povrnuti.
I ako bih sine poginuo, 250
Ti se nemoj njima ukazati,
Niti ići našemu čardaku,
No ti bježi niz goru zelenu,
Pravo 'ajde gori Romaniji,
Tvome đedu Starini Novaku, 255
Pa mu kaži što je i kako je,
Đe je njemu ostanuo Grujo.”
Kad dijete tako naučio,
Otale se Grujo povrnuo,
Privuče se Grujo do Turaka, 260
Pa on misli šte će i kako će:
Da siječe delibaša Ibra,
Uteče mu trideset Turaka,
Da siječe trideset Turaka,
Uteći će delibaša Ibro. 265
Ama Grujo na jedno smislio,
Pa ga eto delibaši Ibru,
Jednom ga je sabljom udario
I rusu mu glavu pogubio,
Tri-četiri ubi oko Ibra. 270
Probudi se Vidosava mlada
I poznade dijete Grujicu,
Pleći dade, a bježati stade,
Svi se Turci redom probudiše,
Pa kroz goru bježati počeše; 275
Još ih Grujo posjeći mogaše,
Al' mu žao Vidosave mlade,
E će njemu pobjegnuti mlada.
Za njome se naturio Grujo
I uhvati vjerenicu ljubu, 280
Kroz goru se razbježaše Turci.
Otale je Grujo obrnuo
I evo ga sinu Milovanu
I povede vjerenicu ljubu,
Pa on nađe sina Milovana 285
I dijete svoje prihvatio,
Pa on ode svojemu čardaku.
Misli Grujo šta će i kako će,
Kakvom će je smrti umoriti.
Pa na njojzi ovošti košulju, 290
Zapali joj kosu na vrh glave,
Stade piska Vidosave mlade:
„Ne daj, Grujo, dragi gospodare,
Sagoreše moje oči crne,
Dosta su te pogledale puta!” 295
A veli joj dijete Grujica:
„Jesu dosta, Vidosava ljubo,
Ama više delibašu Ibra.”
Kad joj vatra do obraza dođe,
Ona kumi dijete Grujicu: 300
„Ne daj, Grujo, dragi gospodare,
Sagoreše moja medna usta,
Dosta su te poljubila puta!”
A veli joj dijete Grujica:
„Jesu dosta, Vidosava ljubo, 305
Ali više delibaša Ibra!”
Ona više govorit' ne more,
No sagore na čardaku svome.
Otale se Grujo podignuo,
Ne šće siđet' na svome čardaku 310
U Jadici visokoj planini,
No on ode gori Romaniji,
Svome babu Starini Novaku,
U njegovu ledenu pećinu.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz zbirke Novice Šaulića; Grafički institut "Narodna misao", Beograd - 1929., Knjiga I - sveska I, str. 361-370.