O, đevojko, rumena jabuko,
Što si tako nevesela, dušo,
Žao mi je tvoje lice b’jelo,
Požućelo, a još neljubljeno?
Kad požuti lice u đevojke, 5
Već ne može izbirat’ junake.
Dugo sam te prosio od majke,
Ja prosio, a suze ronio,
A suzama godine brojio,
A ti si se, dušo, ponosila, 10
Pa nijesi na me ni gledala.
A sad glede tvoje oči na me,
Po što su me dosta navarale,
Kad su bile tvoje oči za me,
Ne htjedoše ni gledati na me. 15
A čula si, moja dušo, draga,
Kad procvati u bostanu ruža,
Netrgana i nemirisana,
Tako ruža i usahne sama;
Kad usahne nije za kićenja, 20
A tako je, dušo, i đevojka,
Kad joj vakat za udaju prođe,
Više nije lice za junaka.
Reference
Izvor
Sarajke, srpske narodne ženske pjesme, knj. 1; iz zbirke Milana Bugarinovića, [Sarajevo], Srbi tipografi grada Sarajeva, 1904., str. 74-75.
