Ništa bolje od pametna čovjeka
| Ništa bolje od pametna čovjeka (1893) Pisac: Stevan B. Zimonjić |
| Istiniti događaj. |
Neki Luka Đuledić Hercegovac otići će nešto po svome privatnome poslu u Cuce u Crnu Goru, pa će se tom prilikom dogovoriti s jednom nevestom u Cucama, koja je naravno imala svoga domaćina, te će ona poći za Luku, a ostaviti svoga prvoga domaćina.
To je za Cuce bila velika uvreda, te oni napišu pismo na nekolika glavara hercovačka, u kome pismu kažu kako im je neki Luka Đuledić, iz Hercegovine, odveo ženu iza živoga domaćina, pa ako je neće povratiti, da Hercegovci, na broju njih trideset, izađu Cucima na mejdan na Riječane, kod Ubla (voda) Riječanskoga. Neće li pak Hercegovci ni tako, onda u pismu zakunu se Cuce Hercegovcima, da će sa četama udariti u Hercegovinu i da nikoga neće poštediti od puške, ni od noža, pa ni od glavnje, dok tu sramotu ne osvete.
Ovo pismo kada su primili Hercegovci, nijesu mogli opet od svoje sramote da vrate nevjestu, jer to bi izgledalo na taj način kao od straha.
Šta će učiniti Hercegovci? —
Sastanu se i pišu Cucama da oni ne mogu vratiti nevjestu, kad ona voli Hercegovca — nego da će doći trideset Hercegovara na mejdan na Riječane, pa tu neka izađe i trideset Cuca.
Pođu dakle Hercegovci, trideset na broju, koji su se izabrali za toga mejdana i dođu na urečeni dan na Riječane, đe đe se mejdan dijeliti. No Cuce su lukavo mislile da sve Hercegovce posijeku. Došlo je trideset Hercegovaca na Riječane, doći će i Cuce, pa će Cuce odvojiti trideset Cuca na jednu glavičicu a ostali će se pokriti po šumama i po kršima.
Trideset Hercegovaca i trideset Cuca kao mejdandžije stanuće jedni prema drugijem. Tu će dakle sve dva i dva da se sijeku. Izići će od strane Hercegovaca naprijed jedan, pobiće nož, u podinu, govoreći: „Neka iziđe jedan Cuca, koji hoće da se posiječemo!” — Na to će Cuce iz šume i iza kamenja vrisnuti i potrgnuti nože, te jurišiti na Hercegovce[a]. Nije šala okolo trista ljudi! Hercegovci kada vide ovu krvavu prijevaru, nijesu znali drugo, nego se pribiju pri jednoj pećini i dočekaju Cuce na oružje. Velikom srećom banuće u taj isti mah Pero Jakovov Daković iz Grahova[b], pa će skinuti kapu i stati među njih, kumeći: „Ne ljudi! Bog vi i sveti Jova! Oko šta vi je poklanje, kažite mi?” — Cuce mu kažu oko šta je taj krvavi skup. A Pero će na to: „Zar da tolika krv liježe na Riječanima oko jedne žene?! Šta vi je ljudi? Nego dajte njezina dva domaćina, pa neka se oni sijeku!” — Na to će Luka Đuledić: „Ja hoću! Neka mi iziđe taj Cuca!”
I Cuce pristanu na to, počnu dakle turkati između sebe onogaj pravoga domaćina nevjestina da iziđe Hercegovcu na mejdan, ali ovaj, po đavolu, ne smjede, te Cuce onako u ijedu rekoše Peru: „Ne smije ovi naš... otac izio! No ćemo se mi ostali mirit s braćom Hercegovcima!” — To Pero jedva dočeka, stane među njima na mir i sve ih pomiri: obećavajući jedni drugijema kumstva, a neki se tu i izbratiše i uhvate vječiti mir, a nevjesta ostane kod njezina Đuledića. — Po svršenome činu reći će jedan između Cuca: „Nema ti čoče ništa bolje od pametna čovjeka!”
Vidite dakle što je pametan čovjek! Kakvo je dobro učinio Pero Jakovov, te braća oko ništa toliku krv mal’ ne proliše među sobom.
N.N. Hercegovac
Napomene[uredi]
Izvor[uredi]
1893. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina osma, broj 8-9, str. 99-100.
|