Niko Popović i Ocinjani
Knjigu pišu Paštrovića suđe,
Ter je šalju u mjestu Perastu
Arambaši Popovića Niku,
U knjizi ga lijepo moljahu:
"Prijatelju, Popovića Niko,
"Ti oružaj tvoje ormenice,
"Jer ocinjske nami dodijaše,
"Vode nami robje na sramotu,
"I plijenu stoke i pokućstva,
"I haraju naše vinograde."
Kad je Niko knjigu pročitao,
Tri oruža svoje ormenice,
Noćno pođe na vrh Volovice.
Tu je s jednom Niko ostanuo,
S drugom posla ispod Paštrovića
Dikesića vrloga junaka,
A Đuricu svoga sestričića
S trećom posla put Ocinja grada.
Kad je sjutra b’jela zora bila,
S kraja Nika sta dozivat’ straža,
Koju Niko bješe postavio
Na visoko, da u more gleda:
"Na noge se, Popovića Niko,
"Evo jedro u veliko more,
"Čini mi se da su Ocinjani."
Kad je Niko stražu razumio,
On zajedri svojom ormenicom.
Kad je došo brodu viđenomu,
On poznade da su Ocinjani,
I poče ih s topovima biti,
Al’ im ništa učinit’ ne može,
Jer se oni vrlo dobro branu.
Kad do malo sreća mu je bila,
Pomoć mu je brzo dojedrila
Od Đurice svoga sestričića.
Oni skupa bolje udariše,
Pridobiše ocinjsko drijevo,
Koje bješe puno trgovina,
I junački bješe oružano,
Al’ zaludu, jer ga uhitiše
I u Perast mjesto povedoše.
Već od tadar nigde Ocinjani
Ne dođoše robit’ Paštroviće,
Neg’ se oni s njima pomiriše,
I od pljena dosta povrnuše.
