Lošetalo je pet đevojaka,
Šiper-peana,
Šikom-bojana,
I đuzelana,
Mimoprosava, 5
Peta đevojka
Vipiruzana; [1]
Susrio ih je Kuši-đidija:
„Đe ste šetale, pet đevojaka?" —
„Mi smo šetale u gornje polje, 10
„Ruže smo brale, vijence vile,
„Jer nam je brzo ljeto Đurđev dan,
„V'jenci se nose, ruža miriše."
Pitao ih je Kuši-đidija:
„A da đe vam je šesta đevojka?" 15
Odgovaraju pet đevojaka:
„Dali smo Janu u gornje polje,
„U gornje polje, u Milisave;
„Ne um'je Jane kući razloga,
„Kući razloga, selu zakona, 20
„Neg' uzavrela kazan liksije,
„Pa zove svekra, da ga izmije:
„„Da vran' kikilo, holi se miti?
„„Holi se miti? holi češljati?""
„Ma joj govori svoja svekrva: 25
„„Naša nevjesto, zla ti večera!
„„Toga zakona nema ovđenak.""
„Kad je razumje mlada nevjesta,
„Dovati osti, slomi joj kosti;
„Dovati glavnju, slomi joj glavu; 30
„Dovati vile, prebi joj žile;
„Jedva uteče modra pod odar."
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1891, str. 534-535.
