Stalo sunce čudo gledajući,
Gdje s’ udaje udovica Janja
I ostavlja troje siročadi;
Sve troje je kljasto i sakato.
Jedno nema nogu do koljena, 5
Drugo nema ruku do lakata,
Treće nema crnije’ očiju.
Tiho njima govorila majka:
»Muč’, ne vič’te, troje djece moje!
Često će vas oblaziti majka, 10
U godini svakoga mjeseca,
U mjesecu svake nedjeljice,
U nedjelji svakog bila dana,
A u danu svakoga sahata!«
Birdem[1] ode udovica Janja, 15
Bješe vedro, pa se naoblači,
Iz oblaka tiha kiša sađe,
A u kiši munje strahovite.
Ubi munja udovicu Janju
Nasred polja među dva djevera, 20
A djeci je Bog selamet[2] dao.
Koje nema nogu do koljena,
Bog mu dade, i noge imade;
Ko]e nema ruku do lakata,
Bog mu dade, i ruke imade; 25
Koje nema oka nijednoga,
Bog mu dade, i oči imade.
