Procvilila gora šimširova,
pitala je gora bršljenova:
„Što je tebi, goro šimširova?"
„Ne pitaj me, goro bršljenova!
Danas mene svati prijeđoše, 5
provedoše lijepu djevojku.
Svi svatovi l'jepo konje jašu,
a ne jaše lijepa djevojka,
veće silna konja razigrala,
te oblama grane šimširove. 10
Dok povika nešto iz oblaka:
„Što s’, djevojko, konja razigrala,
te oblamaš grane šimširove?
Znaš li, bona, koje ti je drago?
Eno ti ga prvi pred svatima, 15
bijela mu je brada do pojasa."
Kad to čula lijepa djevojka,
proli suze niz bijelo lice,
pa dogoni konja do jenđije:
„O, jenđice, bo bogu sestrice, 20
daj ti meni nože okovane
da razrežem rumenu jabuku —
vrlo mi je žeđa dodijala."
Dade njojzi nože okovane.
Nu da vidiš lijepe djevojke, 25
ne šće rezat rumene jabuke,
već udara sebe u srdašce.
Koliko se lako udarila,
na nožu je srce izvadila,
dole pade, gore ne ustade. 30
Reference
Izvor
Krnjević Hatidža, Antologija narodnih balada, Srpska književna zadruga, Beograd, 1978., str. 163-164.
