Nejaki Stjepan i Stojan Janković
Šetnju šeće bjelogrla Kata,
A za njome Stojan Jankoviću.
Osvrte se bjelogrla Kata
I govori Janković Stojanu:
„Grli mene, Stojan Jankoviću, 5
Ljubi mene, Stojan Jankoviću,
Ljubi mene koliko ti drago.“
Al’ govori Stojan Jankoviću:
„Dušo moja, bjelogrla Kato!
Ja bih tebi obljubio lišce, 10
Al’ ne smijem od sina tvojega,
Tvoga sina, nejaka Stjepana;
Jer je meni zapr’jetio teško,
Da će moju osijeći glavu.“
Govori mu bjelogrla Kata: 15
„Ne boj mi se, Janković Stojane!
Ti ćeš meni obljubiti lišce.
Moj je Stjepo srca milostiva.
Ravboljet se hoću bez bolesti,
Pa će Stjepo k meni dohoditi, 20
Pitaće me moj nejaki Stjepo:
Šta je tebi, mila moja majko,
Šta t’ se čini na srdašcu tvome
Da bi meni ošta ozdravila.
Ja ću njemu govoriti, mlada, 25
Da m’ se napit’ vode iza gore,
Da bi tada ovdravila bona.
A ti hajde u gore zelene,
Te se sakri u jelove grane,
A kad Stjepo na vodicu dođe, 30
Žeži vatru sjajnog džefrdara
I pogubi nejakog Stjepana.“
Al’ da vidiš Stojan Jankovića!
On mi ide u gore zelene
I uzimlje sjajna džefrdara, 35
Te se krije u jelove grane,
Da tu čeka nejakog Stjepana,
Da ga bije iz potaje klete,
Samo, junak, da obljubit može,
B’jelo lice bjelogrle Kate. — 40
Kate pođe dvoru bijelome,
Pa se baca na dušeka meka.
A da vidiš nejaka Stjepana!
Bilo d’jete srca milostiva
I svojoj je govorio majci: 45
„Što je tebi, mila majko moja?
Šta t’ se čini na srcu tvojemu?
Bi li meni ošta ozdravila?"
Mlada Kate sinu odgovara:
„O, moj Stjepo, moje d’jete drago! 50
Čini mi se na srcu mojemu,
Da m’ se napit’ vode iza gore,
Da bih tada ozdravila jadna.“
Kad Stjepane razumio majke,
Bilo djete srca milostiva, 55
Te uzimlje zlaćena kondira,
Ide majci za gore na vodu,
Da bi tada ozdravila, jadna.
Kad je doš’o u gore zelene,
Tu je naš’o Maru, selu svoju, 60
Gdje bijele uzbija mu ovce.
Kada Mare brata ugledala,
Svojemu je bratu govorila:
„Kud mi ideš, moj rođeni brate?“
Sve joj Stjepo po istini kaže, 65
Po istini što je i kako je:
„A ti Mare, sele moja draga,
Naša nam se razboljela majka,
I nju rusa teško boli glava,
Niti može živjet, ni umrijet. 70
Njoj se čini na nježnome srcu,
Da imade vode iza gore,
Da bi ona ozdravila, jadna."
Sele Mara bratu progovara:
„O, Stjepane, moj rođeni brate, 75
Znadeš, da je udovica majka,
Da to nije kakva prijevara?
Kad je nama babo umirao,
Na smrti je tebi ostavio,
Da ne ideš bez njegov’ odjela, 80
Ni bez njeg’va svijetla oružja,
Ni bez onog sjajnog džeFrdara,
Ni bez pan’cjer, njegove košulje.
Neg’ te molim, moj rođeni brate,
Ti ostani u gori zelenoj, 85
Ti mi čuvaj b’jele moje ovce.
A ja idem dvoru bijelome:
Ja ć’ se viti majci oko vrata,
Kao zmija oko suhog drva,
Ukrast ću joj knjuče od sanduka, 90
Da joj kradem babovo odjelo,
Da donesem u goru zelenu.
Kad se, junak, lijepo opremiš,
Tad ćeš poći na vodu studenu."
Kad je Stjepo selu razumio, 95
On ostade u gore zelene,
On bijele da uzbija ovce.
Mare pođe dvoru bijelome,
Pa se vije majci oko vrata,
Dok ukrade od sanduka ključe 100
I ukrade babovo odjelo.
Pa mi pođe u gore zelene,
Pa mi resi brata' rođenoga,
Oblači mu pancijer košulu,
Pa je sele brata svjetovala: 105
„O, Stjenane, moj rođeni brate,
Kada budeš goricom zelenom,
Obrći se tamo i ovamo,
Ne bi l’ koga gdejgod ugledao,
A najviše kad na vodu dođeš. 110
Kada dođeš na vodicu hladnu,
Ti pogledaj u jelove grane."
L’jepo sele brata svjetovala,
Još bolje je bratac poslušao.
Pa on ide goricom zelenom, 115
Obrće se tamo i ovamo,
A najviše kad na vodu dođe,
On mi gleda u jelove grane.
Nikoga on ugledao nije,
Te se prigne da zahvati vode. 120
Puče puška sjajnog džeFrdara,
Puče puška iz jelovih grana,
Al Stjepanu naudilo nije,
Jer imade pancijer košulju.
Tad se njemu pogledati dalo, 125
Pogledati u jelove grane,
Te ugleda Stojan Jankovića.
Žeže vatru sjajna džeFrdara
I ubije Stojan Jankovića.
Mrtav pade Stojan Jankoviću, 130
Mrtav pade pod zelenu jelu.
A da vidiš nejakog Stjepana!
On priskoči, pa mu glavu sječe,
Te je nosi dvoru bijelome,
Da dariva svoju milu majku. 135
Kada bio na pogledu dvora,
Pred dvorom mu do dva kola divna:
U jednome svoja sele draga,
U drugome ostarjela majka.
Kolo igra šeno i vese. 140
Tad govori bjelogrla Kata:
„Evo meni Stojan Jankovića,
Nosi glavu nejakog Stjepana.“
Ali Mare tiho progovara:
„Evo meni brata rođenoga, 145
Nosi glavu Stojan Jankovića.“
Kad vidjela bjelogrla Kata,
Kad vidjela što je i kako je,
Ona leže u dušeke meke.
Ona leži tri bijela dana, 150
A treći je danak preminula
Od žalosti za Stojanom jadnim,
Što ga, jadna, ljubiti ne može.
Lijepo je djeca žalovaše,
Žalovaše i ukopaše ju.155
