Nečista krv/Glava peta

Izvor: Викизворник

Nečista krv
Peta glava
◄   Glava četvrta 33. Glava šesta   ►

Bilo je to pred Uskrs. Sofka, kao uvek uoči tih velikih praznika, ništa nije radila dole u | kujni, već je bila jednako gore, na gornjem spratu, raspremajući i nameštajući sobe. Tako je bilo i sada. I da se ne bi prljala, bila je obukla neki stari mintan, koji joj je bio tesan, te su joj se prsa čisto kršila. Tako isto, da joj ne bi prašina padala po kosi, bila je ovlaš zavila glavu velikom zejtinlijom šamijom, te joj je lice odudaralo jasnije i svežije. Vetrila je i pajala sobe. njene nanule zvečale su po suhom doksatu gornjeg boja.

Dole, ispred kuće, dvorište je bilo davno poliveno i počišćeno. Od kapije do kuće belela se kaldrmisana putanja. Iz kofe na bunaru curila je voda, i belasajući se spram sunca, kapala je po pločama. Trava oko bunara, po dvorištu, i čak oko kamenova po kaldrmi odudarala je tamnije. Od dvorišta pregrađena tarabama, zelenila se i pružala čak iza kuće njihova bašta. Pod strejama čevrljali su vrapci. Iz komšiluka čulo se takođe spremanje za sutrašnji dan: tresenje ćilimova, ponjava, lupa i ribanje tepsija i sahana. Sa ulice dopirao je bat koraka. U opšte dan je bio čist, topao, i pun životvorne, balsamske svežine, kao što su dani proleća pred Uskrs. Na dnu stepenica, odmah do kujne, sedela joj je mati, i kao da joj je bilo hladno, bila se ogrnula po leđima kratkom kolijom, škorteljkom, a u stvari najviše se bila ogrnula da joj ne bi prašina odozgo, gde je Sofka čistila, padala i prljala joj čistu belu košulju oko vrata i na prsima. I tako pokrivena tom kolijom, držala je tepsiju u krilu trebeći po njoj pšenicu, a u isto vreme pazeći da u kujni ne iskipi jelo iz lonaca što su krkljali oko vatre. Trebila je marljivo pšenicu, jer večeras se ide na groblje i iznosi mrtvima za dušu.

Na kapiji zveknu alka.

— Domaćini!

Čak gore ču Sofka jak glas sa oštrim i stranim naglaskom.

— Sofke, udara neko! — doviknu odozdo mati. Sofka ostavi čišćenje i poče silaziti.

— Pa što ti, nano, ne otvoriš? — poče se ona nećkati silazeći niz stepenice.

— Idi, idi, došao neko! — poče je žuriti mati.

Dok je Sofka išla putanjom pored bunara ka kapiji, da otvori, vide kako joj mati hitro sakri tepsiju sa pšenicom i užurbano, ma da je bilo sve čisto, opet nekoliko puta mahnu metlom ispred kujne i skloni neku krpu i još nešto ispod stepenica. Sofka otvori kapiju i stade iščekujući da uđe taj koji lupa.

Na kapiji se pojavi visok, obrijane glave Arnautin. Sofka se osmenu, jer odmah vide da je to očev glasnik, jedan od onih džambasa koji svake subote dolaze iz Turske ovamo, na pazar, i kupuju konje. Tako isto ona vide kako i mati joj, čim ovoga pozna da je Arnautin, čovek iz Turske, dakle sigurno njegov glasnik, ma da mu se, kao uvek ispred ovakih velikih praznika, nadala, ipak, kad spazi da je zaista on to, poče se tamo, ispred kujne, unezvereno da vrpolji jednako okrećući se oko sebe i nanovo gledajući da li je sve počišćeno i raspremljeno kako treba.

— Je li ovo efendi-Mitina kuća? — poče Arnautin glasno da viče ulazeći i kao dvoumeći i još jednom zagledajući kapiju, da nije slučajno pogrešio.

Sofka mu glavom potvrdi da je to. On uđe i uputi se ka materi širokim koracima i zavučenim rukama u bele čakšire. I, ma da se još nije bio ni približio k njoj, otpoče:

— Ete, pozdravio vas efendi Mita i poručio mi da vam kažem...

— Ako, ako, dobro nam došao! — predusrete ga mati. I kad dođe do nje, brzo mu iznese tronožnu stolicu da sedne.

— Sedi, odmori se! — poče ga nuditi usrdno.

Arnautin bojažljivo, kao ukočen, spusti se na stolicu. Mati, kao uvek pred svima tim očevim glasnicima, stade preda nj, prekrstivši ruke na pojasu i s malo nagnutom glavom k njemu, da željeno i s puno poštovanja sluša šta joj je muž poručio i naredio. Sofka ode u kujnu da Arnautinu skuva kafu. Arnautin, namrštivši se, valjda da mu jače odskoči ona pruga oko vilica i čela, koja je pokazivala dokle je voda doprla pri njegovu jutrošnjem umivanju, poče oštro da priča. Retko je u mater gledao, već jednako u svoje jake žilave noge s debelim i dugim čarapama od kostreti. Sofka po njegovu glasu vide da je kao ljut. I osmehujući se, već je znala zašta je. Sigurno je i on, kao i svi očevi glasnici, kad k njima polaze, mislio da će, kada ovamo dođe, zateći majku i nju, Sofku, kao i celu kuću malo sirotniju i onda da će mu trebati da njega navlaš pred | njima grdi i govori im: kako i on tamo u Turskoj ne živi bolje, i time njima daje kao neke naknade, utehe. A ono evo prevare se! Video nju, Sofku, i mater, koja ma da je bila prevalila četrdesetu, ipak je još izgledala mlada i sveža. Oko joj još toplo, kosa joj se još kao zift crni i svetli. Istina ima malo bora oko očiju i usta, ali se one i ne poznaju, već se neosetno gube u svežini oblog joj i kao mleko tako belog i nežnog lica. I kad je ovako lepa u svakidašnjem odelu, kakva li je kad je obučena!

Pa kako ona pred njim sada stoji smerno i kako bojažljivo raspituje o „svome čoveku“ grdeći sebe: što nije znala šta će joj poručiti i iskati, te eto ne može sad odmah da njegovom glasniku to da. Nego, izvinjava se, ona će to poslati pred veče u han gde je ovaj odseo i to još po sluzi.

I Sofka po izrazu lica Arnautinova vide kako na njega sve to silno utiče. I još kad on sagleda gde je Sofka kuvala kafu: kako otuda, iz tamne, široke kujne, odsjajuju oni njihovi veliki, teški poslužavnici, one žute široke tepsije; pa onda ispred njega, gde on sedi, suhe stepenice, koje vode na gornji boj, a tamo do kapije stari šamdud sa račvastim kožastim stablom, a do same kapije binjektaš koji je bio istina propao u zemlju, ali mu se još blještalo njegovo mramorno teme. Sve to njega još više uplaši. Brzo, na velike gutljaje, posrka kafu, i odmah se diže žurno — i to ne sredinom kaldrme, već krajem, kao da je ne uprlja — jednako izvinjavajući se | materi: da se ona ne žuri, i kako će on nju tamo u hanu čekati, dok ona bude gotova.

— Će čekam han’mo. Ako ne možeš danas, sutra, kada ti hoćeš. Jedan, dva, tri dana, ništa nije što ću ja da čekam. Čekaću ja! — poče se pravdati odlazeći. Mati ga otprati do kapije, a Sofka osta u kujni perući šolje. Ali ona vide kako se mati, pošto otprati Arnautina i za njim zatvori kapiju, vraća polako i čisto teško dođe do bunara i Tu ostade dugo, dugo. Posle skrenu i uputi se podrumu. Tamo dugo ostade pred vratima podrumskim, sigurno nešto zagledajući unutra, jer tek posle dugog vremena Sofka ču kako je ona otuda viče.

— Sofka, idi do Aritonovih i zovni Vanka!

Sofka ode i ubrzo se vrati sa onim istim Vankom. Vanko, kao uvek kad spazi mater joj, stade pred nju uplašen. Mati ga mimikom posla da ide u čaršiju i zove joj Toneta. Vanko sve trčeći ode.

Malo posle dođe i Tone. Nasmejan i već debela lica, kratko obrijan, u širokim mor-čakširama bez gajtana, s brojanicama, sitnim brzim koracima stade on pred Todoru, nekadanju svoju snašku, koja, dok je Vanko išao po njega, beše skuvala za nj kafu, iznela u žutoj taslici duvana, sve to metnula ispred sebe, pa zavivši cigaru i pušeći je polako, čekala ga je.

— Snaške, zvala si me? — upita je Tone mećući brojanice u pojas i kleknuvši ponizno ispred nje, uza stub kuće.

— Sedi, sedi poče ga nuditi ona dajući | mu kafe i duvana — zvala sam te — a nije Bog zna šta. Znaš ti one naše bačve?

— Kako da ne, snaške? Pamtim još kad su pravljene! Morali smo kapiju da porušujemo i razvaljujemo dok ih unesmo! Kako da ih ne znam!

— E, pa one, te... Sad nešto preturah po podrumu, pa mi padoše u oči. Znaš, sad godine nerodne i ne mogu da se sve napune, pa zato sam te i zvala da te pitam: kako bi bilo kad bi se ko našao da čuva u njima vino, da im ne bi obruči poispadali od suše. Ti već znaš to. Radiš sa vinom. A za zatvor na podrumu znaš već kakav je siguran!

— A već za to.

I Sofka po glasu njegovu oseti kako Tone već unapred sve zna.

— Pa snaške — poče se on nećkati — to bi dobro bilo! Dobro bi bilo da ja to... Imam ja nešto vina, pa kad bi mene htela pustiti...

— Baš dobro. Bolje ti nego tuđin — odahnu mati.

— E dobro. Hvala ti! — nastavi brzo Tone. Samo, snaške, znaš, ja ako mogu jednu ili dve bačve da zahvatim. Ostale, sve, samo je vaša kuća u stanju da napuni a moja kuća i moja ruka ne stiza toliko, jer se zna naše tanko stanje.

— Pa koliko možeš, Tone. A za više daće Gospod!

— Daj Bože, daj Bože, snaške! I svakome neka dâ što želi. A kako je bata Mita? Čujete li što za njega?

— Jutros mi dolazio trgovac. Zdrav je. Ne | može još da dođe. Zakasao u trgovinu. Sofki poslao đizije za haljinu, a i novaca, da nam se nađe za ovaj praznik.

Tone, ma da je bio uveren da je sve obratno, ipak se činio nevešt. Brzo ode, i po šegrtu posla joj unapred za celu godinu kiriju za te dve bačve, a docnije će on već i sve bačve da zauzme, pa i ceo podrum. Metnuće čak i svoj katanac na nj. Mati, kao uvek, ne brojeći novac (ma da je svakad, u svakom njegovom fišeku, nalazila po nekoliko rđavih groševa) dade bakšiš dečku, isporučujući pozdrav Tonetu i njegovoj domaćici.

Dečko ode. Kapija se za njim zatvori. Sofka vide kako joj se mati ne diže, već ostade tako jednako sedeći, gledajući zamišljeno u ispijene šolje kafe i prevrćući novac u skutu. Čak i ne ču kad se kapija ponovo otvori i na nju se slobodno provuče njina Magda. Kao uvek, uđe ona brzo, noseći puno zavežljaja. I, ne zastajući pred materom niti joj nazivajući Boga, ode pravo u kujnu.

— A dođe li? — trže se mati, kad je vide tamo u kujni.

— Eto, snaške, jedva stigoh — poče da joj se pravda Magda. — Oni moji na selu uhvatili me tamo, pa de ovo, de ono. Ne može čovek da ih se otrese. Jedva donesoh. Evo...

I ne pokazujući joj što im je donela, kao da nije vredno njihne pažnje, poče da trpa u kovčege belo brašno, a u sahane i tendžere presno maslo i sir, što im je donela od svoje kuće i što su njeni celog posta brižljivo pribirali, samo da bi ona mogla što lepše i više ovamo njima, svojim gazdama, da ponese.

— Magdo! — ponova je zovnu mati.

— Čujem, snaške! — Istrča Magda, a već joj bile umrljane ruke i zasukani rukavi od sudova što ih počela da pere.

— Idi u Šareni han i pitaj za trgovca, Arnautina — poče joj naređivati. — Nađi ga i pitaj: da li može što mešano da mu ponese. Posle svrati u Dućandžik za basmu. Znaju već oni kakvu će da pošlju, kad je za nas. Samo brzo, jer posle moramo da idemo. Sad znaš.

— Znam, snaške!

I Magda, stara, suha, koščata, obučena pola seoski pola varoški, brzo navuče na bose noge neke stare spečene papuče i ode. I to ne ode na kapiju ulicom, već kroz kapidžike, bašte, kuće, kako bi se sa celim komšilukom videla, sa svakim zdravila, i onda prekim putem otišla u taj Šareni han. A Sofka je unapred znala kako će ona odmah toga Arnautina, i ne pitajući ga da li on može, početi da savetuje kako će da pazi da se to što će poneti uz put ne pokvari i ne izlomi. i posle će mu ispričati o njima, svojim gazdama: Sofki, materi joj, ocu, a najviše o njihnom dedi, kod koga je ona služila. I to ne zato da bi on od nje doznao za njih, jer po njoj, ceo je svet morao znati za njih, nego kako bi tolikim svojim pričanjem ona Arnautinu pala u oči, te da posle on, kad odnese i isporuči pozdrav od sviju, uzgred kaže da je tu bila i neka starka, a on će onda, efendi Mita, setiti se nje i znati da je to bila ona, njihna Magda. I zaista, Sofka posle nekog vremena kroz prozore odozgo ugleda Magdu. Izišla iz komšiluka i ide onom ulicom koja vodi pravo gore u čaršiju, gde je pazar i gde su ti hanovi. I bojeći se da nije zadocnila, gotovo trči. Jednako gura čas na levu čas na desnu stranu svoju ovlaš povezanu kratku kosu na glavi. Čas pođe lako, umori se. Jedva vuče na bosim nogama one spečene papuče, čas ih izuje, uzme u ruke i potrči. Ali opet svakog se časa zaustavlja: ili da skloni koje malo dete sa sredine ulice, da ga ne bi koji konj ili tovar pregazio, ili da kome odgovori na pozdrav.

Posle dugog vremena Magda se vrati zajedno sa dva šegrta koji doneše čitavu rpu basme. Sofka je znala kako je sad Magda sa tim šegrtima navlaš prošla kroz komšiluk, da bi svi videli Tu basmu za Sofku i zavideli joj.

Posle, pred veče, kad se poče dan kloniti, bilo je vreme da se ide na groblje. Zvona već stadoše da prodiru kroz gužvu i vrevu iz varoši. Gore do Sofke poče da dopire vika, blejanje stoke, i ukroćivanje otrgnutih konja s pazara, i razilaženje selaka. Iz čaršije se sve više i više dizala graja, vreva, šum, i to je sve brujalo i na sve se strane mešalo sa prašinom, dignutom usled polivanja i čišćenja ispred dućana. Simidžije već počeše da se viđaju kako silaze iz čaršije, razmileli se po sokacima što vode na drumove. Trče besomučno, da dostignu mušterije. Zavalili se od korpe simita. Džepovi im, naduti marjašima, klate se oko njihovih nogavica. Oni razvalili vilice, | optrčavaju oko seljanki i silom im guraju i nude stare, podgrejane simite.

— Tetko, vrući! tri za dvaest para!

A seljanke beže, sklanjaju se od nih, uverene da će im podvaliti. Ali najviše se sklanjaju i beže strepeći da ih ne pregaze konji pijanih seljaka, koji tamo po čaršiji zastaju ispred svake Mehane, da još ispijaju okanice, pa onda kao besni jure ovamo na konjima. Iz nedra im ispadaju stvari što su nakupovali i poneli svojima u selo. Gaze sve ispred sebe, naročito Cigane, i Ciganke. Ciganke u novim žutim šamijama, starim anterijama, beže ispred njih i, kao da ih umilostive, okreću se k njima i ponizno ih mole:

— Nemoj, gazda! Aman, gazda!

— Đid, bre! — krkljaju oni. Konji im se propinju nad njim ali one, smrtno uplašene, beže ma na koju stranu.

Dole Magda se uzrujala. Ne može da sačeka mater dok se obuče, već uzela korpu s jelom i ponudama, što će se nositi na groblje, i stala ispred kapije. Metnula korpu na glavu, te joj svilen peškir, prebačen preko korpe, svojim krajevima zaklonio celu glavu, i valjda zagrejana od one vreve, graje iz čaršije, svaki čas naviruje ovamo i viče:

— Hajde, snaške, već sav svet ode na groblje!

A zaista, više njihove ulice, kroz kapidžike, iz sporednih ulica, gde nema meteža, već se čuje kako idu žene, starke i sluge ka groblju. Neke prolazeći pored Magde zapitkuju je:

— Hajde, Magdo! Ode li i snaška Todora?

— Nije, nije! Sad će — odgovara im Magda, tupkajući papučama.

Sofka je međutim sišla i ovamo u kujni mater nameštala. Čisto i Sofki. milo što joj je maTi, sada ovako obučena u novo, u toj svilenoj anteriji, lakovanim papučama, skupocenom zagasitom količetu, koje joj tako toplo i pripijeno stoji oko polovine, došla sasvim lepa i sveža. Samo, valjda usled pomisli na groblje i plakanje, već joj i sad oko vlažno a usta toplija. A Sofka je znala da je to, pored ovoga, i zbog današnjeg očeva glasnika. Ma da otac po njemu nije kazao da će doći, ona je ipak po tome slutila, nadala se da će ih možda sada, za Uskrs, pošto nije toliko vreme dolazio — valjda jednom obradovati i doći k njima. Zato je ona sad, osećajući se pred Sofkom kao kriva, za te svoje nade i misli o njemu, svome mužu, stideći se te svoje slabosti, jednako krila od Sofke glavu i pogled i otimala se od nje da je tako dugo ne namešta i doteruje.

— Dosta, dosta, Sofkice! — prekidala je i zaustavljala Sofku, a ipak videlo se kako joj milo što joj odelo tako lepo stoji. Pošto materi lepo veza šamiju, da joj jedri obrazi i ovalna brada odskočiše, vezavši joj ispod grla belu svilenu i meku maramicu, Sofka iziđe zajedno s njome i isprati je do kapije.

I kad za njom i Magdom zatvori kapiju, ona se brzo, gotovo trčeći, ispe gore i kroz prozor otpoče ih odgledati. Vide kako mati joj ide čisto ponosna i radosna. Zanoseći i zabacujući plećima sa svakom se ženom, kako koja iz komšiluka naiđe, zdravi. A sve one ili iza nje ili oko nje stupaju u društvu. Eno i tetka joj, Simka, čija je kuća odmah na ćošku do druge ulice, crnomanjasta, suva, koja je odavna ostala udovica i večito ide po sudovima parničeći se sa seljacima, nikako ne mogući da veruje da je njen pokojnik zaista mogao toliko da potroši i imanje seljacima da proda, a njoj i deci ništa da ne ostavi. Eno Kako sa mlađim sinom izlazi i, čim opazi Todoru, Odmah joj prilazi ruci, ljubi je. I Sofka ovamo zna kako joj sada ona tamo sigurno govori:

— Kako si, snaške? Eto ja danas imala neko ročište u sudu, pa eto jedva stigla da i ja pođem na groblje. — I produžuje sa njome put.

Mati, kao uvek idući u sredi njih, ide napred, i kao predvodeći sve ostale, zamiče naposletku sporednom ulicom, i gubi se ispred Sofkinih očiju. Sofka ostade i dalje nagnuta na prozor osećajući kako joj šalvare dugo, teško padaju po kukovima i kako joj se puna pleća, usled tog njenog ugibanja i uvijanja, dodiruju. Ali odjednom se trže. Kroz prozore više nje, igrajući se i dobivajući ružičastu boju od crvenih ćilimova, trnula je svetlost od sunca, koje zalazeći iza brda, snopovima je obasipalo varoš crveno, žarko, kao krv. Međutim iz varoši sve je više i više nestajao onaj žagor. U osvetljenom vazduhu iznad glavne čaršije, pazara, samo se dizao i lelujao oblačak od prašine. A dole, iz kuće, iz kujne i one velike sobe, ništa se nije čulo; takođe ni iz dvorišta, ni iz bašte. Zato se Sofka i trže, jer, uznemirena baš tom tišinom, mirnoćom, predvečerjem, kroz | raširene nozdrve poče osećati kako se iz dvorišta pokreće i počinje da osvaja onaj sveži baštenski ćuv. Po bašti lišće šušti; iz trave i aleja cveća diže se onaj vlažan i jak miris. A znala je kako će se to sve više odvajati, snažiti i otuda kroz tu tišinu ovamo do nje prodirati. A ta će se tišina sve više, sve jače širiti. Sve, kao umorivši se od dnevna rada i svršivši što je trebalo, počeće da se povlači, odmara i čeka veče, noć. Tek po koje, kao zadocnelo, čuće se krcanje đerma na bunarima, tek po koji bat ulicom. Žureći se, ako prođe tek po koji sluga, čirak, noseći iz čaršije što je gazda za kuću nakupovao, a obično na mašine navlačene i ispeglane fesove, ili gotove haline, uzete tek sada od krojača. Jedino što će se sa crkava, i varoške i šapranačke, neprestano zvoniti. A sve će drugo postajati tiše, mirnije i tamnije. I kao uvek, i tada se Sofka najviše bojala i plašila.

Zato, ma da je znala da je kapiju zatvorila, ipak bacivši šamiju na kosu i na prsa, siđe dole. Čisto sa strahom, grabeći, dok je još videla, uđe u kujnu i zatvori vrata od one velike sobe. U samu sobu nije smela da uđe, jer tamo, u kraju sobe, već je bilo mraka. I kada i samu kujnu za sobom zatvori, oseti se slobodnija. Još jednom ode do kapije i, pošto se ponova uveri da je zaista dobro zatvorena, poče se vraćati malo umirenija i staloženija.

I ona, vraćajući se od kapije, prolazeći pored bunara, kao svakada pri takvim večerima, kada bi bila tako sama, zatvorena, poče osećati neku draž, i to draž u pokretima tela. Ali baš zato nikako | više nije smela da se vrati gore, na gornji sprat i tamo u onoj sobi sama da ostane, jer je znala da će je odmah početi da poduzima ono „njeno“. Znala je da će, ma da joj je sada mati na groblju, kroz nekoliko dana eto Uskrs i cela ova nedelja strasna i plačna, kada čovek ne treba ni da se nasmeje — ipak, ipak, pored toga što bi znala da je greh, nju sve više i više obuzimati ti osećaji, ta draž, milje, golicavost.

I da sve to ne bi bilo, ona, tobož poslom, poče jednako švrljati po dvorištu, a najviše oko kapije, do koje je ipak dopirao žagor, koji je hrabrio. Ali međutim iz bašte poče da bije svežina i to tako slatka i bujna. Sa groblja jednako je zvonilo, a nekako čudno, teško, odmereno, da od toga Sofki bi tako mučno. I ne znajući ni sama zašto poče da je podilazi vatra. Nije mogla da ode u kujnu, još manje da uđe u spavaću — onu prizemnu sobu, veliku, mračnu sa dolapima i kupatilom. Bojala se da se ko otuda iz onih otvora i rupa ne pojavi. Zato, pored svega što nije htela, što se ustezala, ipak pobeže gore. I tamo, u sobi, do prozora, na minderluku sede međ crvene i meke jastuke čupavce. Snaga joj poče goreti, čelo, ruke sve u znoju. Nije smela da se makne, a kamo li vrata i prozor da zatvori.

Ko zna dokle bi tako sedela da se već jednom odozdo, sa kapije, ne ču tiho kucanje. Ne jako i silno, nego kao kad je čovek umoran, pa da ne bi privukao pažnju prolaznika on ovlaš samo kucne, tek da ga ovamo u kući čuju i što pre mu otvore. Odmah za kucnjem ču se umoran materin glas:

— Sofke, otvori!

Sofka zaradovavši se pođe. A i vreme je bilo da se one, majka i Magda, vrate, jer su već zidovi oko kuće i kapije mirisali na naslaganu prašinu od današnjice. Ali dok ona siđe i polako poče ići ka kapiji, a ono Magda, koja je kao uvek bila ušla odozgo kroz komšiluk, da bi prekim putem pre matere došla i otvorila joj kapiju, već stiže, i, ostavivši korpu u kujni, preteče Sofku na kapiji.

— Neka, Sofke, ja ću! — odbi je ona, žurno otvarajući kapiju, na kojoj je čekala majka, stojeći tromo, predišući od umora, a i od jela i plača na groblju.

— Dođoste li? — upita je Sofka kratko, uzimajući od matere peškir u kome su bile pre, kad su pošle od kuće, uvijene sveće, bosiljak i cveće za groblje, a sada, kada se vraćale, bilo kolača i drugih ponuda.

— Eto! — odgovori joj mati i uđe.

Sofka osta, da ponovo zaključa i zatvori kapiju, slušajući kako Magda trči ispred matere, da tamo pre nje stigne i u kujni raspremi, upali sveću i osvetli sobu, da joj se ne bi snaška, onako u polumraku, ulazeći spotakla o što. Sofka se za njima vrati osećajući kako je od svega ovoga postala mrzovoljna i umorna. Uđe i ona u sobu kod matere.

U kujni je već Magda radila. Palila je oganj na ognjištu i raspremala onu veliku korpu što je na glavi donela, sa puno ostataka od pite i jela, što se nije moglo da razda, a još više od drugih pita i jela, što su nadobivale u zamenu razdavajući po okolnim susednim grobovima. I svaki čas, kao svakada kada bi dolazila sa tih podušja, usled mnoge ispijene rakije, jednako nateže testiju sa vodom. I, da je ne bi umrljala, naslanja je o lakat ruke i njime izdiže i prinosi ustima, da bi joj pucalo grlo. Odahnjuje ne mogući da se pribere od žeđi. I tobož nije joj tako slatka i prijatna zbog zagorelosti od pića, već što nije htela za sve vreme, dok je bila tamo po groblju, da pije druge vode, iz drugih bunara, jer sve one ne valjaju, ne mogu ni da se prinesu ovoj vodi njihovoj, iz njihovog bunara, te odahnjujući, govorila bi:

— Oh, oh, što je slatka ova naša voda! E, baš je nigde nema!

I da zabašuri sve to, poče se okretati Sofki i, po običaju svom, pričati joj šta je bilo tamo, na groblju: koja je kakvu pitu umesila, i šta donela za razdavanje; kad je došla, dockan ili rano; kako žalila i naricala; koga najviše od pokojnih spominjala: da li muža, oca, da li sina, svoje dete jedinče, i koliko, do kog vremena plakala; kako je bila obučena. A naročito sve to za matere onih Sofkinih drugarica za koje je Magda slutila da ih Sofka ne voli, osobito Milenkovih, Trajkovih. Mati, pošto je i sama bila umorna od svega, prekinu Magdu obraćajući se Sofki:

— Hajde da večeraš, Sofke! Donesi, Magdo!

Sofka joj ne odgovori. Ali joj mati ne dade. Pokazujući glavom u kujnu na onu korpu sa jelom i komađe pita, poče da je nudi: |

— Uzmi, uzmi. Makar okusi. Znaš da treba i ti što u pokoj duše da uzmeš.

Sofka, mrzeći je da se odupire materi, pristade.

A nikada nije volela ta jela što se donosila otuda sa groblja. Uvek pored mirisa samih jela osećao bi se i drugi miris u njima, miris tamjana, pokapanog voska od sveća i suvih, istrulelih, oko krstača izvešanih šimširovih venaca. Čak bi se osećao I miris one zemlje grobljanske, sa samoga groba. Magda držeći široku siniju i nagnuta nad njom a nogama jednako gurajući ispred sebe na što je nailazila, da se ne bi spotakla, stavi je ispred Sofke. A na prvom mestu se isticalo jedno veliko parče pite, koje se i belinom svoga brašna i množinom jaja i sira odlikovalo.

— Evo, na, Sofke! — poče je Magda nuditi njim, pokazujući glavom. — Ovo ti je poslala tetka Stoja i molila me, Bog zna kako, da te pozdravim: da uzmeš i okusiš od te njene pite. od nje nije ni razdavala drugima. Samo je za tebe i mesila.

Mati čisto surevnjiva na tu ludost te Sofkine tetke a svoje sestre, kao da ona ne bi imala da umesi Sofki, što bi joj se jelo, već eto ona, koja toliku decu ima, od imanja samo kućicu i vinograd, a muž joj gotovo nadniči — poče Magdu grditi:

— A što si joj uzimala? Što toliko parče, gotovo pola tepsije da ti dâ? Nema ni ona da jede, a kamo li drugome...

— Pa nisam mogla, snaške — poče da se brani | Magda. Kada odoh kod nje, ona me jedva dočeka: „Sedi, Magdo! Od kad se nismo videle!“ I onda daj rakiju, daj ovo, daj ono, i odmah ovo parče mi nudi. Čak je bila odavna spremila, odavna uvila u peškir. „Na, Magdo! Ovo je za Sofku. Od čistog je, mutmelj brašna. Samo jaje i mleko. Zna tetka šta mi Sofka voli, pa je tetka za nju ovo spremila. I mnogo da mi pozdraviš Sofku, Sofkicu našu. Tetka od kada je nije videla. I kroz dan, dva, ako ugrabim priliku, gledaću da dođem i da je vidim“... Majka znajući sve to, samo odmahnu rukom, da bi ova prekinula. Sofka gledajući tu množinu jela, pita, po tepsiji, uzimala je od svačeg ovlaš, međ prstima, i gotovo samo dodirivala ustima. A najviše je uzimala od te tektine pite.

Mati je jedva opet čekala da Sofka svrši sa večerom. I zaista, čim se Sofka prekrsti i, obrisavši skut od mrva, odmače od tepsije, i Magda ponovo iznese u kujnu, mati joj se odmah diže. Odmah poče da se skida i raskopčava, naredivši Magdi.

— Hajde nameštaj, Magdo! — I produži jednako da se skida, razvezuje šamije, da joj lice i pun vrat sa modrinama, gde je jače bilo stegnuto, bivaju sasvim slobodni; da skida anterije, jeleke i pojase, te da joj se snaga, prsa i suviše pune joj ruke i mišice, oslobođeni tesnoće — ma da je eto već bila u godinama — ipak nekako još sveže i opojno pojavljuju.

Magda je za to vreme iznosila iz onih dolapa, gde su bile savijene spavaće haljine, pokrivene belim čaršavom, dušeke i jorgane. Istina dušeci su bili skupoceni, teški, od same vune, ali stari, i pored najnovijeg, najopranijeg čaršava, kojim su opšiveni, nije moglo a da se ne oseća onaj vonj starih, toliko puta krpljenih, prešivanih a nikada nerastresivanih spavaćih haljina. I valjda usled svakidašnje upotrebe i stajanja na jednom istom mestu, bili su gotovo uplesniveli. Takvi isti su bili i jastuci, čupavci, dugački, ali sa grudvama. Takođe i jorgani sa prvobitnom svilenom postavom, teški, topli, jer su bili od čistog pamuka, ali i tanki, proređeni. Magda, pošto razastre, namesti, donese i metnu više glave testiju sveže vode, čiji je grlić bio zapušen zelenim lišćem, iznese sobom sveću u kujnu, da bi se Sofka i mati u pomrčini sasvim svukle i legle. A ona tamo u kujni, kao obično, pre no što leže, poče da zatrpava, gasi i poliva vodom vatru u ognjištu, te da ne bi noću ko zna kakva iskra prsnula, i Bog zna šta se učinilo, možda čitava kuća zapalila.

Sofka i mati svlačile su se ćuteći. Mati pre Sofke bi gotova. I pošto na brzu ruku, ovlaš prekrstivši se, odmrmlja molitvu, od koje kao i obično Sofka ču samo svršetak: „Gospode Bože i sveta Bogorodice, molim ti se“... brzo leže i pokri se jorganom, čak i preko glave. I tek, kao odahnuvši i oslobodivši se od svega ovoga, brzo i zaspa. Poče da se čuje ono njeno umereno, u dubokom snu pućkanje na usta. Sofka, pošto uvi drugom starom šamijom svoju tešku kosu, da joj se ne bi u spavanju umrsila i sutra je morala ponovo da češlja, leže pored matere. I ona se pokri isto | takim skupocenim jorganom, ali isto tako tankim, proređenim, i koji joj se zbog toga uvek pripijeno obavijao oko nje, te joj se, tako ležeći na strani, sa prebačenom rukom duž sebe, jasno ocrtavala ona obla dužina tela, kukova joj i nogu.

Nije mogla da zaspi. Čekala je da dođe san i, s vrelim prstima ruke, osećala je kako noć sve jača, tamnija i usamljenija biva, kako mati iza nje uveliko već spava. Iz onih dolapa, iz kojih su iznete spavaće haljine, a oni ostali slučajno nezatvoreni, bije neka studen; iz kujne vlaga od polivene vode i razvejan pepeo usled zatrpavanja i gašenja ognjišta. Jedino, odozgo sa gornjeg sprata, kroz napukle tavanice, što dolazi suvota od starih dasaka, šindra i ukrasa drvenih po rafovima, sobama i doksatu. I onda sve bi to tonući zajedno sa njima sve dublje i dublje u noć i tamu padalo, i bivalo pokatkad prekidano otuda iz kujne iznenadnim šumom, zvonom tepsija, sahana, od miševa, koji bi pored njih protrčavali, i onda njihovim tamo grickanjem ispod kovčega, naćava. A iznad svega čulo se jednako, iz dna kujne, oko ognjišta, hrkanje Magdino. Ona, kao uvek, spavala bi podbočene glave o ruku, obučena, čak i sa papučama jer, zaboga, sutra, čim zora, ona mora da porani, prva ona da ustane, toliki je posao čeka!