Nečista krv/Glava dvadeseta

Izvor: Викизворник

Nečista krv
Dvadeseta glava

Ispred mladoženjine kapije Sofka oseti kako joj ništa ne bi neobično. Još manje da joj bi onako teško i strašno kako se bojala. Čak joj se ne učini neobična ni sama kapija. Bila je to velika, teška i jaka kao grad. Više je sigurno koštala nego sama kuća, koju ona poče kroz kapiju da nazire onamo, u kraju, i preko onolikog dugačkog dvorišta.

Još manje je neprijatno dirnu, niti se strese, kako se bojala, kada ispred kapije vide svekrvu i poljubi je u ruku, a na svojim obrazima oseti njene usne, hladne, uzdrhtale, a posute već belim maljama. Čak naprotiv bi joj milo kad vide kako se svekrva, obučena u novo, varoški a opažalo se da je silom, jer je sve na njoj bilo tako široko i zgužvano — od nje toliko uplaši i unezveri, valjda zbog njene lepote i nakićenosti, da nije mogla reč da kaže. Sofka, da bi je ohrabrila, ponovo je u ruku poljubi, na šta ova od sreće, zahvalnosti, promuca:

— Hvala vi! — I od radosti poče rukavom od košulje, seljački, sasvim zaboravljajući se, da briše suze. I po tome „vi“ a ne „ti kćeri, čedo“ Sofka vide koliko se ona nje plašila. Ne da je samo strepila, nego je bila sigurna da će Sofka, kad dođe i vidi je ovako prostu, uvučenu, suvu, čisto prokleti sudbu što joj dosudila da takvu svekrvu ima. A sad, ne samo da to ne bi, nego evo Sofka sada nju i dva puta i to pred svima, naočigled sviju, poljubi u ruku, i to tako usrdno, od srca, da ova, ohrabrujući se, srećna, poče da se oslobođava i da Sofki zahvaljuje mucajući:

— Hvala, čedo, hvala, kćeri!...

I onda se sasvim privi uza Sofku. I držeći je za ruku, ne kao svekrva, starija od nje, nego kao sestra, nikako Sofku nije ispuštala. Svatovi na to, svi srećni, zagrajaše:

— Ja, svekrva, ja, svekrva, već ne pušta snaju!

Marko i sam razdragan time, hoteći da je uplaši, poče da je dira i kao oturuje od Sofke.

— Ja, šta ćeš ti, mori, ovde? Ajde tamo...

— Nemoj, Marko! — sva srećna, videći da se on šali, uzviknu ona i još više se privi uza Sofku, hoteći time da je i ona, onako slaba i uska, kao brani i štiti od navale svatova, koji, zbijeni na kapiji, počeše da se tiskaju, guše, jer, niko pre nje nije smeo da uđe. A iznad Sofke na pragu bilo je namešteno korito sa vodom, koje, po običaju, Sofka ne sme da prekorači, dogod svekar ne baci u njega dar, novac, i ne obeća koji će deo od imanja, koje parče njive, koji dućan biti snajin, i od koje će kirije, zakupnine, novac biti njen, za njenu ličnu upotrebu i svojinu. I zato počeše da viču, nestrpljivi, što se ne može ući:

— Svekre! Šta daješ, svekre, za snaju?

— Sve, sve... — poče on.

— Ne sve, nego: šta i koliko?

Ama sve!

— Zar i hanove? — kao kušajući ga pitaju neki.

— I hanove, i sve! — pa se okrenu i viknu ženi: — Idi, mori!

— Šta?

— Idi i donesi „ono“ — i pokaza joj glavom na kuću, na malo sopče u kome su zaključani u kovčegu ćemeri sa novcem. Ona ostavi Sofku i potrča. Ali ispred nje već istrča Arsa. Znao je da će se ona tamo oko otvaranja sanduka zbuniti i zadocniti, zato istrča ispred nje i uze od nje ključić. I zaista, dok ona stiže do kuće, on već otuda iznese jedan ćemer. I onako presamićenog, crnog predade joj ga. Ona ga odnese Marku. Marko, nestrpljivo, da se jednom već svrši, zubima iskida kožu i, nagnut nad koritom, sa uzdignutim ćemerom više glave, da svi vide, da se svi zgranjavaju, poče iz njega sipati novac u korito. Počeše tupo šušteći i sekući vodu da se prelivaju stare medžedije, duble, i meke ćošalije, već zarđale, poluzelene.

— Na, na! Sve!... — sipao je Marko i čisto brektao od sreće, zadovoljstva zbog tolikih ubezeknutih, začuđenih uzvika na ovoliko zlato, koje u koritu, iz vode, spram svetlosti poče da se preliva, zasenjuje i, kao neki živ oganj, da gori i blešti.

Zatim jednako brekćući od sreće, nikako ne mogući da se nagleda nje, Sofke, a jednako je hrabreći: — „Ne boj mi se, Sofke! Ne boj mi se kćeri!“ pruži joj ruku da prekorači korito i uđe. Sofka kroči i, vođena njime, pođe. Ispred njih išao je Arsa sa ispred sebe uzdignutim koritom. Iz korita su neprestano kao snop, žar, treptali zlatni zraci novca u vodi, po kojoj je plivao sparuškan i crn prazan ćemer.

Marko ju je vodio. I sam valjda osećajući da će kuća, naročito ona mala, jedino okrečena sobica, na Sofku učiniti težak utisak, išao je ispred nje kao hoteći sobom da zakloni kuću. Išao je poklecujući jednom nogom i naslanjajući se sav na nju, da, ako Sofka posrne, on, tako poduprt, može odmah da je zadrži, digne. I što god je bliže kući dovodio, Sofka je osećala kako je sve uzbuđeniji. Čisto ne veruje svemu ovome, osobito njoj, Sofki, da je zaista sada ovo ona, da zaista on nju ovamo kod sebe, u svoju kuću uvodi. Očima je gutao, i jednako izvinjavajući joj se, hrabrio:

— Ne boj mi se, Sofke, ne boj mi se, kćeri!

I kad je dovede do same kuće, praga kujnskog, on je onda predade ženama, da one tamo u kujni još neke običaje posvršavaju, a on, odahnuvši od silnog tereta briga, poče da brekće, odmara se. Ali ne mogući da čeka, dok se u kujni običaj sa Sofkom svrši, pa da bi i on mogao ući, poče da viče:

— Ajde, žene! Dosta, ne vračajte mnogo! Jer, kose ću da vam počupam.

Od radosti baci šubaru, svuče kratku čohanu koliju i sa srećnim, obrijanim i svetlim licem sa podbratkom i ustima, koja su mu igrala od radosti, osta samo u svilenom mintanu. Svež, jak, sa novom raskopčanom ogrlicom oko vrata u novim čohanim čakširama. I kada Sofka iz kujne iziđe i uđe u ono sopče, da se tamo kao odmori, on se brzo seti i zavrćući rukave pojuri u kujnu kod aščike.

— Daj, da okusi štogod.

— Ko? — pogleda ga u čudu aščika.

— Sofka! Zar dete da ne jede ništa, da mi je gladno.

— Posle će ona! — uvređena što joj se u njen posao meša, odbi ga aščika. — Znam ja, posle će ona. Sa deverom zajedno da jede, kad gosti budu jeli...

— Kako posle? Zar dete da je gladno, pa da ne jede — preseče je Marko tako da ova umuče.

I sam on u tanjiru najlepše delove od pečenja odnese Sofki.

Otuda od Sofke rastera sve žene, osobito one iz Turske, koje sigurno sada prvi i poslednji put dolaze u varoš, a koje se bile načetile oko nje i uvukle sa njom, da se, i u onako malom sopčetu, nije moglo ni da pomakne. A od cele svoje rodbine, od tolikih žena, izabra jednu, najmlađu.

— Ti, Milenijo! Samo ti da si tu sa Sofkom i da je dvoriš. A ti, Sofke, što god zaželiš, samo njoj kaži. A ove druge nemoj da puštate. Šta da vas prljaju i da se samo tu vuku. Tamo neka su. Eno im svadba, dvorište, ora... A za onu, svekrvu, za nju, Sofke, nemoj ni da pitaš. Još manje što od nje da očekuješ. Sada od nje ni sam Bog neće znati šta da radi. Ona je i onako brljiva, pa još sada.

Milenija, sva srećna a i uplašena da „snaška“ njome neće biti zadovoljna, jer možda je ona neće znati dobro uslužiti, gotovo kleče do Sofkinih nogu i, pošto dva i više puta i to pred samom Sofkom opra ruke, da bi je uverila kako su joj čiste, poče je služiti i nuditi onim pečenjem što Marko donese.

— Uzmi, snaškice, uzmi, okusi...

Od silne sreće što je njoj ovo u deo palo a | ne mogući da se nagleda Sofke, njene lepote, odela, onolikog zlata, svile, ona je sa strahom, jedva primetno dodirivala koji kraj, vrh od Sofkinih haljina, i topeći se od sreće, kad vide kako Sofka uzima i jede, zahvaljivala joj je:

— Hvala, snaškice! Okusi, uzmi još!

I Sofka je, njoj u hatar, uzimala i jela. Ali, više je pila nego jela. Iz velike, od pola litre čaše od starinskog jedva opranog i oribanog toliko debelog stakla, ona je žedno pila vino pomešano sa vodom. Milenija videći kako Sofki to godi — a ne, kako se oni bojali, da će biti gorda — do suza tronuta na tu Sofkinu ljubav ponova bi je nudila:

— Hvala, snaškice, hvala... Uzmi, uzmi još.

— I klečeći do Sofke držala je na prstima uzdignute ruke tu veliku čašu do samih Sofkinih usta, da ona, pošto pojede zalogaj, samo otvori usta, dakle da nema ništa da se trudi, ni saginje.

I Sofka oseti kako još nikada u životu nije videla ovako suncem opaljeno i otvrdlo ali toliko nežno lice, kao sada u te Milenije. I to je bilo toliko naivno, ropsko i srećno, puno blagodarnosti, što se daje i njemu da živi. Od njenog odela, prostog, ali novog, jake fute i debele joj košulje na prsima, zapahivao je miris na lan, konoplje i na one visoke planinske trave. A opet, baš ispod te njene krute košulje, ispod njene opečene suncem glave i iza nažuljenih joj i žutih ruku, pomaljala se i belela kao mlekom nalivena tako nežna i slaba njena snaga.

Kroz prozore toga sopčeta vide Sofka kako na bunaru poje konje njihni svatovi, seljaci. I kao ova Milenija kod nje, tako i oni tamo, svi su bili u grubim i novim kolijama, čije su im uzdignute krute jake, a opšivene modrim širitima, dopirale čak do vrha ušiju i činile da im se jače vide njihove oštre glave, a sada za svadbu navlaš kratko, čisto ošišane, i to ne glatko, podjednako, nego kako gde, kao na basamake. I svi sa velikim, zimskim šubarama, u kratkim čakširama, sigurno krojenim i šivenim kada su se oni ženili, i zato su im jedva do kukova dopirale. Ali zato opet od kukova do pazuha svi u kožnim, bogatim, izreckanim i okićenim silavima, sa jataganima, raznim kratkim puškama, noževima, i oko sebe obešenim kamdžijama. I svi, ne mnogo razvijeni, većinom mali, kratki. A ko je opet od njih bio razvijen, taj je bio i suviše, suviše dugačak i krupan. Takvi su im bili i konji, koje su pojili ispred bunara. Zdepasti, ali tankih nogu i, za čudo, čisto kao čovečijih, tako okruglih, pametnih očiju a suviše dugačkih i gustih griva i repova. Sofka je videla kako ih oni ne poje kao drugi. Dovodeći ih do kamenog korita bunarskog oni, kao da to nisu konji već ljudi, pokazujući im na korito, govorili bi svakome:

— Pij, bre!

I pošto ovaj, dugo pijući i roneći u korito, podigne glavu mljeskajući masnim brnjicama, iz kojih s obe strane cure mlazevi vode, i počne gledati gazdu svojim zasićenim očima, ovaj bi mu onda, zabacujući uzdu više glave o unkaš, govorio:

— E, sad idi! — I zaista konj bi na jednu stranu odlazio dole, u štalu, a on gore, iza kuće, pod venjake, međ ostale goste. Iako je vrelina, sunce tek što ne prži, svi oni, tako stegnuti, pretrpani tim kolijama, sa tim silavima, čizmama, ipak se ne raskomoćuju, jer to je sve za njih znak gospodstva. Sofka vide kako za njima ovamo ispred nje počeše da promiču sluge sa velikim novim bakračima pića, i to punim do vrha, a bez čaša, stakleta, nego sa velikim zemljanim buklijama, kojima će tamo zahvatati i služiti ih. Otuda, ispod hladnjaka, poče ovamo da dopire silan žagor, ne razgovor, smeh, zdravice, nego kao neko ratničko halakanje, nadvikivanje:

— A, dedo! Nazdravi, dedo! Zdrav si mi! — Živ si mi! — Aha!

A sa tim halakanjem, usklicima nastaje sve veći šum, kretanje, zveckanje mamuza, jatagana, krckanje novih silava, tako da se Sofki ne tek poče nego sasvim učini sve ovo kao logor. I oni, i ova kuća, i ove njihove žene, onako u svojim krutim futama, još krućim i čak do peta dugačkim novim košuljama, a opet svaka sa oko pasa obešenim nožićima, lancima; pa onda one njihove ispred kuće i po motkama prebačene bisage, uzde, uzengije, a dole onaj veliki oganj, oko koga su se okretala i cvrčala čitava telad sve joj se to učini kao neki logor, kao neko odmorište, gde se oni sad svi sa njom, svojim plenom, zaustavili, da se odmore, pa opet nekud, daleko, neznano kud krenu se i pođu... I učini joj se, čisto kao u pričama i pesmama, kao da je ona neka čuvena lepotica, pa odvedena u kulu i tamo skrivena. A ovi Markovi, danju plandujući i krijući se, a noću sklanjajući se od mesečine i vedrine, | dugo putujući, pronašli je, i pošto kulu osvojili, porušili, nju ugrabili i sada sa njom eto ovde stali, da se odmore. Zato tamo ispod hladnjaka niko sada i ne sedi, ne raskomoćuje se, već svi, onako naoružani, u silavima, čizmama i stojeći, piju, jedu. A to joj se još više pričini, kad posle, od pića kao malo oslobodivši se, počeše ovamo oko njene sobe da se kupe, da bi nju što više mogli gledati. I Sofka poče jasno da razabira kako, čim Milenija od nje izađe, nju ispred vrata svi opkoljavaju i mole je.

— Milenija, Milenija. Ne zatvaraj sasvim vrata, mori. Ostavi ih malo, da bi mogli da gledamo našu snaškicu...

A Milenija, u inat, ispred nosa im svom snagom zatvara vrata, grdeći ih:

— Hajd! Ne dosađujete!