Nesuđena ženidba Marka Balarića

Od kako je Kotor nastanuo,
Svoje ime Kotor zadobio,
U nj se nije cura uzgojila,
U Kotoru i okolo njega,
Nit’ je lješa ruža procapćela,
Što je šćerca Bogdanović-Pera,
Od starina hrabrog Crnogorca.
To se čudo svuđ kroz Boku čulo,
Nju mi prose mnogi prosioci.
Kom je babo poklonit’ oćaše,
Toga cura vjenčat’ ne oćaše,
A kog cura srcem milovaše,
Tom je babo dati ne oćaše.
To je dugo vreme dočekalo,
Za udaju prispjela đevojka,
To začuo Balariću Marko
Iz Novoga grada bijeloga,
Pak je Marko oca dozivao:
"Čuješ li me, moj mili babajko,
"Ja sam čuo, kažuju mi ljudi,
"Da j’ u Kotor podrasla đevojka,
"Divna šćerca Bogdanović-Pera,
"Da je take u svu Boku nema,
"Čini mi se za mene bi bila.
"Nego, babo, ako Boga znadeš,
"Oženi me za Kotorku mladu.
"Davno sam se ženit’ naumio,
"A ti tražiš za mene đevojku,
"Pa nit’ nađe niti me oženi."
Kada ga je babo razumio,
U svake se misli zamislio,
Jedva sinu riječ progovara:
"Ela, sinko, da zašto li nećeš.
"Bože, daruj u sto dobri časa,
"Al’ nemoj se, sinko, prevariti,
"Da ne bude za tebe đevojka,
"Mene starcu dobro prijateljstvo,
"A izmjena tvojoj staroj majci.
"Nego ćeš me poslušati, sinko,
"Ajde šjutra u Kotoru gradu,
"Obuci se što možeš nalješe,
"Zavezi se šajci barci maloj,
"Te ti viđi kakva je đevojka,
"Može l’ biti slika uz priliku,
"Mogu li se šnjima podičiti,
"U Kotoru rujno vino piti,
"Je li kakva u tasta tazbina,
"Ima l’ časti, ima l’ gospoštine."
Kada ga je Marko saslušao,
Jedva čeka da mu zora dođe.
Kad je šjutra o zorici bilo,
Na se meće divno odijelo,
Ukrca se šajci barci maloj,
Ode pravo u gradu Kotoru.
Brzo hita, za đevojku pita,
Kad đevojci u dvorove dođe,
Veljemu se čudu začudio,
Kako bješe lijepa đevojka.
I tad mu je Bog i sreća dala,
Jere Pera doma ne bijaše,
No pošao put mora duždeva.
Izlazila đevojačka majka,
Lijepo je Marka dočekala,
U gospocke stole zasjednula.
Marko gleda i majku i šćercu,
Jedva stidno momče progovori,
I izvadi zlaćena prstena,
Obilježe meće na đevojku.
Majka mu je odma obećava,
I bez Pera svadbu uglavljiva,
Da je svadba do mjeseca dana.
Otolen se Marko podigao,
Ide pravo dvoru na tragove,
Svome babu po istini kaže,
Kako ’no je curu isprosio,
I za njega dobro prijateljstvo,
I kako je svadbu uglavio.
Đe je sreća tu je i nesreća,
U to doba evo ti i Pera.
Kad mu ljuba sve kazuje redom,
Kada začu Bogdanović-Pero,
Udari se rukom po koljenu:
"Avaj, reče, da od Boga nađeš!
"Šta mi crniš obraz bez potrebe,
"Da li ne znaš, ne znali te ljudi,
"Da sam davno šćercu obećao,
"I da po svoj zemlji i svijetu
"Majka šćercu obećat’ ne može,
"Doklen ima muža jal’ đevera."
Pa dovati divit i artiju,
Te je brzo knjigu napravio,
Te je šilje u Novome gradu,
A na ruke Balariću Marku:
"Prijatelju, Balariću Marko,
"Vraći dare koje sam ti dao,
"Ja ću tvoje, teke primim moje,
"Jer sam davno šćercu obećao,
"Obećao đe je meni drago,
"Ako li mi povratiti nećeš
"Vjera moja tako mi pomogla,
"Skupiti ću mlade Crnogorce,
"Do’ću šnjima uprav u Novome,
"Poaraću kulu Balarića,
"A tebe ću živa ufatiti,
"Držaću te u tavnici tavnoj,
"Doklen moje ne povratiš dare."
Kada Marku sitna knjiga dođe,
I kad viđe šta mu knjiga piše,
Udari se rukom po koljenu,
Trostruke ga suze promaknuše.
Pita njega Balariću Jevto:
"Šta je, sinko, ako Boga znadeš!
"Otkud knjiga, ognjem izgorela!
"Što je tako smrtna i nenadna?"
Njemu Marko knjigu proučio,
Knjigu turi, a riječ izusti:
"Dok je meni na ramenu glava,
"Ne ostavljam u Kotoru Zlatu,
"Jer je cura mene obećana,
"Moja slika i moja prilika."
Progovara ostarali Jevto:
"Da lud li si, o moj mili sine,
"Tu nam nije nikakve sramote,
"Nit’ te mogu prekoriti ljudi,
"Jer je nisi u oca tražio,
"Nego vraći dare svekolike,
"Prođ’ se vraga i njegova traga,
"Al’ je malo u nas đevojaka
"Lijepije i jošt bogatije,
"Biraj, sinko, đe je tebe drago,
"Niko ti je odreć’, sinko, neće."
Peru tada dare povratiše,
Pero Marku zlaćena prstena.
Marko isprosi ne goru đevojku,
Jer je tako od Boga suđenje.