Ajkuna je sadu [1] prodavala,
Te Omeru tutum kupovala,
Misli Ajka, uzećeje Omo;
On b' je uzo, al' mu ne da majka,
No mu veli jutrom i večerom:
„Prođ' s' Omere Ajkune đevojke,
„No tiuzmi sa Zagorja zlato,
„Od Ajkeje i viša i ljepša,
„I bolje je knjigu naučila,
„I carev bi ferman proučila
„I pašine dvije bupuntije.“
Omer momče majci odgovara:
„Bogme neću moja stara majko
„Nego Ajku ali zemlju crnu.“
Kadto začu Omerova majka,
Krijući mu isprosi đevojku,
A krijući svate sakupila.
Ali sjedi dijete Omere,
Sjedi Omer kuli na pendžere,
Uruci mu sedefli tambura,
Sitno kuca, tanko popijeva,
Au svaku Ajku pripijeva.
Kad pogleda niz polje zeleno,
Kad eto ti kite i svatova! .
Ali veli dijete Omere:
„Mili Bože, čuda velikoga !
„Čij' su svati, čija li đevojka?“
Veli njemu ostarala majka:
„O Omere, moje milovanje!
„Tvoji svati i tvoja đevojka.“
Kadto začu dijete Omere,
On oturi sedefli tamburu,
Pa pobježe nizbijelu kulu,
Za njim stara pristajala majka:
„Povrati se dijete Omere!
„Ako li se povratiti nećeš,
„Prokleta ti materina rana!“
Prepade se dijete Omere.
Pa se svojoj majci povratio.
Uto doba kićeni svatovi.
NećeOmer da skineđevojku.
Opet njega proklinjala majka;
Prepade sedijete Omere,
Skida s konja lijepe đevojke,
Izneseje na bijelu kulu.
Kadu veče akšam noćca dođe,
Dvoje mlado za jedno svedoše.[2]
Ne htijaše dijete Omere,
Al” ga stara proklinjaše majka.
Prepade se rane materine,
Skida s konja lijepe đevojke,
Te on pođe u đerdek đevojci;
Primače se lijepoj đevojci,
Podižejoj purli duvak s lica,
I đevojci riječ progovara:
„0 Zlatijo, lijepa đevojko!
„Od Ajke si i viša i ljepša,
„Od nje bolje knjigu naučila,
„Ama n“jesi mome srcu draga,
„Niti mi bi od Boga suđeno,
„Da teljubim, ni moju Ajkunu.“
Pa izvadi noža od pojasa,
Te sam sebeu srceudrio,
Iumrije, kukala mu majka!
A zakuka Zlatka i Ajkuna.
Turska majko, kuku tvojoj duši!
↑Vinograd, u kojem ima osim loza i druge svakojake voćke.
↑Turci se ovamo obično žene u četvrtak, kako će uoči
petka (njihovog sveca) prvi put leći s nevjestom. Po večeri roditelji i sva rodbina svedu mladijence u odaju, i svaki im dade svoj blagosov.
Izvor
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 38-40.
