Majka Maru za nemila daje,
Za nemila Pavla gospodina;
Kad je Pavle doveo djevojku,
Govorio gospodine Pavle:
„Dušo moja, prelijepa Maro! 5
Ja li voliš sa mnom u ložnicu,
Ja li sama u donju tavnicu?”
„Volim Pavle, volim gospodine,
Volim sama u donju tavnicu,
Nego s tobom u meku ložnicu.” 10
Kad to čuo Pavle gospodine,
On uzima ključe od tavnice,
Vodi Maru u donju tavnicu;
Tavnila je devet godinica,
I desete četiri mjeseca; 15
Knjigu piše iz tavnice Mara,
Pa je šalje svojoj miloj majci:
„Oj Boga ti, moja mila majko,
Zar ti nećeš u pohode doći?
Ako li mi majko, doći nećeš, 20
Pošalji mi do dva brata moja,
Do dva brata, do dvi želje moje!”
Kad je majka riječi razumjela,
Sinove je na putak spremila,
Jednake im konje kupovala, 25
Sve jednake, jednoga biljega;
Jednake im dolame krojila,
Sve jednake, jednoga skrleta;
Jednake im sablje sakivala,
Sve jednake, jednoga čelika. 30
Pa odošs u pohode seji.
Kad su došli u Pavlove dvore,
Starij' bratac za sestricu pita
„Đe je naša draga sestra Mara?"
I govori gospodine Pavle: 35
„Otišla je prelijepa Mara,
Na bjelilo, bijeleći platno.
Neće Mara do ujutro doći.”
Kad u jutro danak osvanuo,
On uzima ključe od tavnice, 40
Pa otvara na tavnici vrata,
Uze Maru za bijelu ruku,
Pa je vodi u bijele dvore.
Kad je vid'la dva brata rođena,
Starijim se bratom poljubila, 45
Mlađem bratu na krilu umrla,
Od žalosti, kano od bolesti.
Đorđe Rajković, Srpske narodne pesme iz Slavonije, priredila Slavica Garonja-Radovanac, Beograd: Udruženje Srba iz Krajine i Hrvatske: Književno društvo "Sveti Sava", 2003., str. 243-244.
