Neimenovana pesma Alekse Šantića 48
Koliko puta kroz beskrajne snove
Kad duša bludi u nečujnom letu,
Tajanstven glasak mami me i zove
Daleko tamo čarobnome svijetu,
Gdje ljupko milje i mladosti sveta
Vječito cvjeta.
Oh, kad bih imô tako silne snage,
S tobom bih, dušo, na mlađane grudi,
I vinuo se u predjele drage,
Daleko tamo, kuda misô bludi,
Kud duša zove raširenim letom,
S ljubavlju svetom.
Na tihom krilu pokoja i sreće,
Gdje svjetske borbe ne čuju se glasi,
Pili bi miris što ga lijeva cvijeće,
Lahor bi tvoje lelujao vlasi,
A vječna himna oko nas bi bila,
Nebu se vila.
U lakom čunu plovili bi ti'o
Po plavoj rijeci bisernijeh vala,
Nad nama cvrkut slađan bi se vio
Od šarenih tica i bezbrojnih ždrala,
Nebu bi duše letile nam mirne
Kô miris smirne.
U vedre noći, zvjezdane i bajne,
Čuli bi nimfu gdje se dolom kreće,
I pjeva pjesmu ljubavi beskrajne
I njome njiha travicu i cvijeće,
I bludi dalje i u noć se gubi
Kô zvuk što ljubi.
Al' kad nam java krati želju milu,
Daleko kad se drago mjesto krije,
Hajdemo, čedo, na dušinu krilu
Onamo gdje se vječna mladost pije;
Poljupci čisti kao kaplja rose
Neka nas nose!
U Mostaru, 23. jula 1892.