Neimenovana pesma Alekse Šantića 42
Probudiću oganj od plamene strasti,
Poletiću ludo - da obvijem rukom
Tvoje vito tijelo i da pijem slasti
Sa usana tvojih... Prećutaću mukom
Sve što sobom krije veo prošlih dana...
Ugušiću bole i sjećat se neću
Lažne vjere tvoje, - izvor mojih rana,
Što mi oko mute, što mi suze kreću.
Iz pepela mrtvog podignuću hrame
Uzdanja i sreće, pokoja i mira;
Povratiću snove iz grobovske tame -
Na prsima mojim zazvoniće lira
Da proljeće slavi uskrsnulih nada.
Da, sa usta mojih preletiti neće
Ni prekor, ni ruga, niti kletva jada
Za obmanu tvoju... Pun ushitne sreće,
Poletiću tebi, čist, bez sumnje crne,
Kô val što poleti kraju hridi one,
Pa je strasno ljubi, na njedra joj srne,
Dok razdrobljen o nju u bolima klone...
18. septembra 1895.