Pređi na sadržaj

Nevjernica ljuba

Izvor: Викизворник

* * *


Nevjernica ljuba

Srpske pjesme iz Dubrovnika

Gorila je Janina planina,
Gorila je tri bijela danka,
I tri dana i tri mrkle noći.
Iz nje bježi Đure junak dobar
Sa Stjepanom ponejakim sinom, 5
Anđelijom vjernom ljubom svojom.
Kad su došli vrh gore zelene,
Al’ je Đuro ljubi govorio: —
— „Tebi bora, vjerna ljubo moja,
Bn l’ se mogo poufati u te, 10
Teški me je sanak oborio? — “
Ona mu je mlada govorila:
— „U me Đuro kako i sam u se!“
Pozaspaše kako i zaklani.
Kad to vidi Anđelija ljuba, 15
Poveže mu ruke naopako,
Hitre noge pod vita kolena,
Te mu uzme nevjernica ljuba
Zlatni kamen iz žuta perčina,
Pa dozivlje Turke Janjičare: 20
— „Na noge se Turci Janjičari,
L’jepa sam vam lova ulovila,
L’jepa lova Đurncu mladoga!“
Kada su je Turci razumjeli,
Ovako su mladoj govorili: — 25
— „Ne budali ženska strašivice,
Ne bi njega vile uhvatile,
Kamo li bi ženska strašivica! —“
Ali im je mlada govorila:
— „Tvrda vjera, mila braćo moja, 30
Tvrda vjera, prevarit vas ne ću! —“
Kada su je Turci razumjeli,
Hitro su se na noge skočili,
Povalili Đuricu mladoga,
Pa ga vežu konju za sedlašce, 35
Pa s’ upute u goru zelenu.
Kad su došli po napr’jeda malo,
Al je Stjepan babi govorio:
— „Ajme meni, moj mili babajko,
Malašan sam, umorio sam se, 40
Ostaću ti u gori zelenoj!“ —
Ali mu je babo govorio:
— „Ah, Stjepane, drago djete moje,
A ti moli milu majku tvoju,
Da te stavi na konja preda se!“ — 45
Kako ga je d’jete razumjelo,
Starici je majci govorilo:
— „Ajmeh meni, mila majko moja,
Malašan sam, umorio sam se,
Uhiti me na konja preda se, 50
Ostaću ti u gori zelenoj!“ —
Ali mu je majka govorila:
— „Hod’ otole nevjerno koljeno,
Od zla oca nisu dobra djeca!“-—
Pak pođoše po naprijed malo. 55
Kad su došli vrh gore zelene,
Al se Turci umorili biše
I tute su počinuli malko,
Pak se rujna ponapili vinca,
Pa zaspali kao i zaklani. 60
Kad to vidi Đuro junak dobar,
Stjepanu je sinu govorio:
— „Ah, Stjepane, drago d’jete moje,
Povadi mi noža iza pasa,
Ter m’ oprosti b’jele ruke moje?“ — 65
Kako mu je ruke oprostio,
Ali ga je porezao malo,
Al je St’jepo babi govorio:
— „Ajmeh, meni moj mili babajko,
Al te jesam porezao malo!“ — 70
Ali mu je babo govorio:
— „S’jeci sinko, do krvi i mesa,
Samo prosti b’jele ruke moje!“ —
Kada mu je ruke oprostio,
Svijetle se ćorde dobavio, 75
Sječe Turke na obedv’je ruke.
Sve poe’ječe, niko ne ostade.
Kad to vidi Anđelija ljuba,
Bježi bjegom u goru zelenu
Ali joj je Đuro besjedio: 80
— „Ne bježi mi, nevjernice moja,
Ne bježi mi ubjegnuti nećeš,
Jer da si mi jučer ubjegnula,
Danas bi te junak uhvatio!...“ —
Paka joj je tiho besjedio: 85
— „Tebi bora, nevjernice moja,
Ali voliš, da te konji taru,
Ali voliš, da te ćorda s'ječe,
Ali sv’jetlit večer za večerom?“ —
Ali mu je mlada besjedila: 90
— „N’jesam trava, da me konji taru,
N'jesam drvo, da me ćorda s’ječe:
Ja ću svjetlit večer za večerom!“ —
Pak joj gradi od voska košulju,
Pa mu svjetli večer za večerom. 95
Kada su joj ruke dogorjele,
Stjepana je sina dozivala:
— „Oj Stjepane, drago d’jete moje,
Oprosti mi bjele ruke moje,
Kojim sam te majka zagrlila?" — 100
Ali joj je sinak govorio:
— „Neka gore nevjernice majko,
Neka gore da bi izgorjele,
Za nevjeru koju nam činila!" —
A kad su joj prsi dogorjele, 105
Stjepana je sina dozivala:
— „Oj Stjepane, drago d’jete moje,
Oprosti mi b’jele dojke moje,
Kojim sam te majka zadojila?" —
— „Neka gore nevjernica moja, 110
Neka gore da bi izgorjele,
Za nevjeru koju nam činila!" —
Pa kad su joj usta dogorjela,
Stjepana je sina dozivala:
— „Oj Stjepane, drago d’jete moje, 115
Oprosti mi b’jela usta moja
Kojim sam te majka celivala?" —
— „Neka gori nevjernice majko,
Neka gori da bi izgorjela
Za nevjeru koju nam činila!"[1] 120

Priopćio Vid Vuletić-Vukasović.


Reference

  1. Ovu sam pjesmu zabilježio u Brsečinama kod Dubrovnika. U njoj je strahovita narodna osveta za nevjeru, te se po njoj pozna koliko je naš narod i u drevna vremena štitio domaću čast, te se ponosio časti i obrazom. Ostali narodi ukopaju obično živu nevjernicu ljubu, a Srbin je sprži na vatri, te isti sinak nema milosti od rođene majke... Ovo je varvarsko djelo, ali svakako u njemu se ističe srpski ponos, te Srbin neće, da okalja svoje ćorde o nevjernu ženu, no je gori u žestokoj vatri, a to je i vječna pedepsa za grijehe.... V. V. V.

Izvor

  • Bosanska vila, 1890, godina V broj 3. Sarajevo, 15. februara 1890, str. 43-44.