Nevjera ljube Mahmuta vezira
0001 Podiže se jedno Ture mlado
0002 Od Novoga, grada bijeloga,
0003 Po imenu Hametović Ibro
0004 Na vrančića konja golemoga,
0005 Oćera ga pokraj mora slana,
0006 Dokle Skadru na Bojanu dođe;
0007 Pod saraj Mahmuta vezira
0008 Ture bješe konja razjahalo.
0009 No ga bješe vezirova ugledala ljuba,
0010 Pa Turčina na saraj poziva,
0011 No se Ture usulit’ ne smije.
0012 No je bula riječ besjedila:
0013 „A, kamo te, Grozdana orfana,
0014 Otidi u zelenu bašču,
0015 Te uberi pitomu ružicu,
0016 Te je bači Ibru na koljeno!”
0017 Dvorkinja posluša gospođu,
0018 Ubra ružu, dade ju Turčinu.
0019 Ondolen se Ture podignulo,
0020 Na saraj buli izlazilo.
0021 Dimno ga dočeka Turkinja,
0022 Pa mu daje kafu i rakiju.
0023 Pa je Ture za vezira pita,
0024 Noga bula u kosmač kažuje:
0025 „Otiša je evo neđelja dana.”
0026 Tu je Ture bulu obljubilo;
0027 A kad sjutra zora dolazila,
0028 Na vrata je halka zakucala,
0029 Vika vezir: „Otvori mi, ljubo!”
0030 Tader se Ture prepanulo,
0031 Skočilo od zemlje na noge,
0032 Zatvori ga bula u hodaju;
0033 Koliko se Ture prepanulo,
0034 Pod uzglavlje pušku ostavilo.
0035 Tad je bula otvorila vrata,
0036 Ulježe vezir u saraju,
0037 A ugleda dvije puške male,
0038 Pa je svoju ljubu upitao:
0039 „Čije su ovo dvije puške male?”
0040 Laže bula, no je ne pomaga:
0041 „Ja sam ti se bila poboljela,
0042 Pa su mene braća dolazila
0043 I zorom su doma podranila,
0044 Tebe na dar puške ostavili.”
0045 Tade vezir riječ progovara:
0046 „Da’ mi, ljubo, od odaje ključe
0047 Da ostavim ove puške male!”
0048 Dade mu ga, riječ ne činjaše.
0049 Kad vezir otvorio hodaju,
0050 Ugleda Hametović Ibra,
0051 Te ga viđe, dimno se je ovizao.
0052 Vezir pali dvije puške male
0053 I Turčinu srce opalio,
0054 Pa se natrag vezir povrnuo,
0055 Te upali pušku iza pojasa,
0056 Te pogodi svoju vjernu ljubu,
0057 Pa je buli riječ govorio.
0058 „O, tako ti, moja vjerna ljubo,
0059 Kakve ću ti zadužbine gradit’ —
0060 Al’ ću gradit’ mosta na Bojanu,
0061 Al’ kadrme ispod Skadra grada
0062 Al’ po Skadru visoke džamije?”
0063 Na smrti mu bula progovara:
0064 „Nemo’ od toga ništa napravljat’,
0065 No ako ’š mi poradit’ za dušu,
0066 Ti pušti devet Crmničanah,
0067 Odamno su devet tavničara,
0068 Evo danas tri godine dana —
0069 Tu je mene dosta zadužbine!”
0070 Ono reče, duša jo’ uteče.
0071 Pušti vezir devet Crničana,
0072 Bješe ih na dom opravio.
0073 To je bilo, ne znam je li bilo.
