Na hiljadu devete stotine

Izvor: Викизворник


[Na hiljadu devete stotine]

Na hiljadu devete stotine
Četrdeset i druge godine,
Jednog snežnog februarskog dana,
Zaplakala vila sa Gajtana,
Ljuto cvili, nikom se ne mili. 5
Da l' je vila polomila krila,
Il je mnogo Srba izgubila?
Rano jutrom na Gajtan-planinu,
Glas se čuje dole u nizinu,
Pa na više uz Radan planinu. 10
Glasno plače, a tužno nariče,
Pustoj reii žalosno doviče:
— Pusta reko, Jablanice seko,
Ti još nisi od cilja daleko.
U vas dvema nikad mira nema, 15
U vas dvema sve se nešto sprema.
Sve se sprema i mora uspeti,
Pa neka će i Srba umreti.
Pusta reko ti si nevesela,
Jablanice što si zanemela? 20
Pusta reko, što tužno šumoriš,
Što veselo i sad ne žuboriš?
Crni vrani što ste razdragani,
Jer vi niste oskudni u hrani.
Crne vrane gaču na sve strane, 25
Oko puste bojničke crepane.
Bojnik selo, ti si opustelo,
Još si živom vatrom sagorelo,
Ništa zato što si sagorelo,
Bolji će se dvori sagraditi, 30
A stolovi od srebra saliti.
Da l’ je tebe pomorila kuga,
Te nastade Jablanici tuga?
Nije tebe kuga pomorila,
Već dušmanska ruka pokosila, 35
Pokosila i staro i mlado,
Rastavila i milo i drago.
Od Kajina, podlog Bugarina,
Verne sluge Rima i Berlina,
Što ih veže njina osovina, 40
Za Hitlera i za Musolina.
Namere su njine nesuđene,
Da zanavek unište Slovene,
Ali su se ljuto prevarili,
Jer su mutnu vodu zagazili. 45
Al imaju slugu prokletoga,
Baš izroda roda slovenskoga,
Tog Kajina, podlog Bugarina.
Rekoše mu da ništi Slovene,
Pa da posle po srpskoj poljani, 50
Sade kupus njini baštovani.
Dođe klika tih podlih vojnika,
Te nam sela uništi Bojnika.
Sve što kapu i maramu nosi,
To nitkovski mitraljez pokosi. 55
Sad Bojnikom sve crni barjaci,
Pusti dvori, krvavi sokaci.
Nema kuće, nema domaćina,
Nema oca, majke, niti sina,
Nema dede, ni starijih baka, 60
Ni unuka, ni njihovih đaka.
Sad za dugo u našeg Bojnika,
Neće biti mladoga vojnika,
Neće biti kola ni igranke,
Nit muzike, svirke, nit pevanke, 65
Sad za dugo u to pusto selo,
Neće biti veselja ni prelo,
Nit će biti svadbe, nit udadbe,
Ni ženidbe, ni cura prosidbe:
Pusta reko, i ja ću te kleti 70
Ako Bojnik niko ne osveti.
Što je raja za Miloša kriva,
Te raspori car-Murata živa?
A što li su krivi Bojničani
Kad Bugare klaše partizani? — 75
Tako tuži sa Gajtana vila,
Mnogo suza od oči prolila,
Ljuto klela, a kose rasplela,
Žalopojku za Bojnik izvela,
Pa je Pustoj besedila reci: 80
— Pusta reko, ti brzo poteci,
Al' kroz Bojnik tiho vodu livaj,
Svakom rane krvave umivaj.
Na devojke, naše mile seke,
Ljute rane, krvave jeleke, 85
Na neveste i dečije mame,
Peri grudi, krvave marame,
Na dečake, bojničke mladiće,
Vodom peri krvave gunjiće,
Na ostale redom bojničane, 90
Svakom reko ti operi rane,
Jer oni su bili hude sreće,
Nema nikog da im pali sveće,
Ni tamnjanom leševe da kadi,
A kamo li groblje da ogradi. 95
Kad bojničku okupaš paradu,
Ti poteci Kosančiću gradu,
Jer i tu je bilo uništenja,
Peri rane imaš uposlenja,
Peri rane s obe tvoje strane, 100
Na sve hrabro pale partizane,
Jer od krvi tih bojničkih žena,
Postala si ti sada crvena.
Jablanica krvava je bila,
Kraj Leskovca krv je pronosila. 105
A Ibar je potekao prvi,
I poneo iz Kraljeva krvi,
A sve reke kroza Šumadiju,
Svaka jamči da se Srbi biju,
Potekoše Dunavom u more, 110
Gde se Rusi sa Nemcima bore,
Dunav teče, a krvavi pena,
Krv je ovo od Jugoslovena.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Napomene[uredi]

Izvor[uredi]

  • Dimitrijević, Sergije, Crnotravske i leskovačke narodne pesme oslobodilačkog rata i revolucije (tekstovi), Naučno delo, Beograd, 1967., str. 84-86.