Na susret
| Na susret Pisac: Svetozar Ćorović |
- Na susret
Još od ranoga jutra počele komšije da se dozivlju i sašaptavaju. Pristupaju jedan drugome lagano i nekako važno, svečano, kao ono o Božiću, kad hoće da se mirbože. Mlataraju rukama kroz vazduh, tapšu se po ramenima, namigivaju, osmjehuju se. Svaki kao da zna neku osobitu tajnu, svak veseo! Žene pronose pune kablove mlijeka, vrte se ispred kuća oznojene, rade; djevojke se gicaju, šale, peckaju i pjevaju iz svega glasa, zaboravljajući lako prošle, sumorne dane, kad niko glasnije progovoriti smio nije. Sve se promijenilo, preporodilo se! ... Izgleda kao da Čitavo selo, opravljeno i veselo, sprema se na kakvu neobičnu, gazdinsku svadbu ...
O podnevu graja još viša!
Ljudi počeše gomilama promicati kroz selo, žene sa odojčadima u naramku, djeca sa barjacima na trsci i sa perjanicama od paunovih ili pijetlovih pera za kapom ...
Sve žuri, trči kao na krilima, sve graje! Neko viče, neko popijeva, neko od šale čak kukuriče i bleji...
Svi kao pijani i ludi!
I stara Ilinka kao luda. Onako stara, pogrbljena, povela dvije svoje djevojčice, — jednu od osam, jednu od deset godina, — pa nije da ide, nego sve poskakuje, ne obzirući se što zaostaju za njom.
— Doće brato — tek katkada, kao uzgred, dovikne im i trči dalje.
Doće brâto, govorila je pune dvije godine, sve otkada se digao ustanak na Turke i njezin Jovo otišao da se bije i otkada je ostala sama s njima, da radi i zahranjuje i njih. Onako stara, jedva mogla hljeba zaraditi, a radila je... I nikada da se požalila kome!
— Doće brato! — govorila je djeci kad ni hljeba imala nije. — Kad dođe, biće svega... On će i zaraditi i zahranit' nas ...
I došao je željeni dan da se ustaši vrate kućama! ... Vratiće se i on, kršan, radin, snažan, vrijedan, što iina onako jake, jedre mišice, pa kad zagrne rukave, uvijek mu iskoče poput kamena tvrdi gušterovi... On će donijeti svega u kuću!...
Starica trči, trči da ga što dalje susretne, da ga čas prije vidi. Samo da vidi je li zdrav i veseo kao prije i da vidi one njegove oči, lijepe, krupne, crne oči!... Samo da ga poljubi u čelo, u onaj ožiljak na čelu što ga je dobio kad je jednom pao s drveta... Da vidi, da poljubi, pa makar odmah izdahla, makar je nestalo sa ovoga svijeta! ...
— Majko, majko, mi smo sustale! — stenje, kaskajući, starija djevojčica.
— Doće brato, — samo odgovara stara. Čađava marama, kojom je prekrila glavu, odapela se s jedne strane i leprša se kao barjak, a ona je ne podiže ... Samo trči...
Prošla je selo i hvatila se prašnjavoga puta izvan njega. Stigla je do onoga šumarka, što ga zovu Radovanov gaj i tek tu poče osjećati da ne može dalje. Noge počeše da je izdaju, bole... Zastade...
— Ovđe ćemo počinuti — reče dahćući. I spusti se na zemlju.
Iz gaja popirnu prohladan vjetar i pomilova ih po licu. Starici to drago. Otvori usta i duboko udahnu vazduha, misleći da je to može okrijepiti, da još potrči naprijed ... Dalje . .. Samo dalje!...
Granje zašušta iznad njih i tice propjevaše.
Djeci to milo.
— Hoćemo li u gaj? — zapitaše.
Starica ih pogleda pitajući, kao da nije čula šta hoće. A ipak je čula! ... I pade joj na pamet da sada u gaju ima mnogo jagoda, pa se rumene i slađe su nego ikada ... A Jovo voli jagode! Kad je dijete bio, uvijek je trčao u šumu i brao ih ...
— Hajdete i... naberite brati jagoda — prošapta, okrenuvši se djeci.
Djevojčice otrčaše i ona je lijepo mogla čuti šum koji su izazvale, promičući kroz šipražje.
Zamisli se. Učini joj se kao da već gleda Jovu kako ide prema njoj, u istome ruhu u kome je otišao; onakav isti, samo mu lice preplanulo od sunca. I on širi ruke i smije se prema njoj ... Ne govori ništa, samo se smije i taj mu osmijeh divno dolikuje!...
Starici zakuca srce. Dođe joj da skoči, da vrisne, da mu poleti... Trže se iz misli i pogleda na put...
Nikoga nema.
Ona uzdahnu i opet obori glavu, starajući se da ponovo izmami pređašnju sliku. .. Uzalud ... Samo joj se učini kao da čuje nekakve korake — njegove korake...
Opet diže glavu, opet uzaludno! ...
Jedna tica doleti, pade na granu više nje i sitno zaklikta ... Starica diže glavu i pogleda je ... Milo joj, slatko to kliktanje... I suhu ruku izdiže i kao da je htjede domamiti njome... Ptica se poplaši i odleti...
Iz daljine se začu huka, kao kad vjetar zviždi...
Starica pogleda.
Na udaljenom putu dizao se gust oblak i gotovo se sa nebom svezao. Ne može se ništa raspoznati... I on se neprestano približavao, postajući sve tanji, providniji. Starica je najpošlje mogla opaziti nekoliko konjanika i pješaka kako žure put sela...
Ona zadrhta, skoči.
— Eto, eto brate! — viknu iz svega glasa. Djevojčice dotrčaše i stadoše kod nje. Svaka je u ruci držala po kitu jagoda.
— Eto ga, eto ga! — zavikaše i one.
Ustaši se približiše...
Išli su gomilama, mrki, izderani, sumorni. Samo se zagrlili i išli mirno, ćuteći, te su prije naličili mrtvačkoj pratnji nego kakvim svatovima. Kao da se nijesu radovali što su blizu sela; kao da su se nadali da će ga drukčijega zateći, pa se prevarili u nadi...
Starica stade na put, pred njih.
— Dobar veče! — nazvaše joj neki.
Ona ne odazva. Očima je prelijetala od jednoga do drugoga i zagledala ih. Tražila je sina.
Nema ga.
Niti ona opazi, niti joj koji pristupi da vikne mati.
— Što li je zakasnio? — reče poluglasno, tužno. — K'o da ne zna da ga čekam i k'o da je zaboravio na me ...
Jedna djevojčica potegnu je za rukav.
— Đe je brato? — zapita.
— Sad... Sa'će — odgovori stara.
I ponovo joj se ote pogled niz put i ponovo zadrhta. Nekoliko njih približavali se i sada.
— Eto!... Eto ga! — nekako zagušeno ciknu.
Gomila stiže do nje. Bile joj to sve same komšije, sve znanci. Tu i kumov Marko i Pero i Stanko...
— Đe je Jovo? — zapita ona, pa prileti Stanku i zgrabi ga za rukav.
Stanko ušeprtlji. Pogleda joj u oči, u lice, pa obori glavu. Rumen mu udari u obraze.
— Ne ... ne znam — procijedi kroz zube.
— Iđe li za vama? — zapita ona, stisnuvši ga jače.
— Za nama nema nikoga.
On se otrže i poleti za družinom. Ona ostade. Pogleda za njima, a u prsima je nešto stisnu, nešto kao da se otkide.
— Nema ga — promuca.
I opet pogleda niz put, kao nadajući se da će ga ipak opaziti.
Putem niti se vidio kakav oblak, niti putnik. Nekolike vrane naletiše, nadviše joj se iznad glave i s krikom odletiše daleko... daleko...
— Nema ga — promuca opet, a slutnja neka ovlada njome. U očima joj se zablistaše suze, otiskoše se i počeše teći niz naborane, staračke obraze.
Obje djevojčice čvrsto se priljubiše uza nju, jedna sa jedne a druga sa druge strane. Obje je pogledaše djetinjski, bezazleno:
— Ne plači, majko! Doće brâto!
1897.
Izvori[uredi]
- Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 8, strana 9-13 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.
|