Na očevu grobu
Baš kad svanu pramaljeće,
Kad izniče šaren cvijet,
Kad s' probudi punan sreće
Iz mrtvila cio svijet;
Kad mišljasmo preveseli
U zeleni hodit gaj
I uživat oni vreli,
Taj jutarnji sunčev sjaj;
Kad mišljasmo trčat gori,
Uz veseli pjesme glas, -
Zao nam se udes stvori,
Plač i tuga stiže nas.
Ti nam ode, oče dragi,
Baš na sveti Đurđevdan;
Tebe zovnu bože blagi
U nebeski vječni stan.
Ti izdahnu iznebuha,
Tek za jedan tili čas.
Ljuta bolja tebe svlada,
Ne nađosmo tebi spas.
Obvio te sanak vječni,
Tvom životu dođe kraj...
Ti ucvijeli sinke tvoje -
Čuješ li nam, oče, vaj?
Zbogom, oče, diko naša,
Spavaj mirno vječni san!
Bog ti dao srpskoj duši
U svom raju sveti stan!
Zbogom, oče!... Na grobu se
Opraštamo s tobom mi,
Al' u srcu sinak' tvojih
Tvoj će spomen živiti.
U Mostaru, 24. aprila 1889.