Na odru brata Jeftana
Tičice te zovu, eno poju glasi;
Cvjetići te žele, poljane i vrela,
I seja bi tebe zagrliti htjela,
Pa cvileći tužno čupa svoje vlasi,
No ti mirno ćutiš, naša nado svela.
Prekrštene ruke. Otkucali časi...
Tvoje blijede usne tihi osmjeh krasi,
A san mirni pao preko tvoga čela.
Kao da si mlađan zagrlio liru,
Pa nježno popjevaš potoku i viru,
Proljeću i cvijeću, mladosti i sreći;
Kô da ne znaš, brate, jao brate, jao,
Da je bijeli danak sa tvoga neba pao,
I da ćeš sa njime u grob hladni leći...
Na Petrovdan 1896.