Na livadi u dno Perovića,
Đe mi kažu devet Atlagića;
Svakom seka užinu nosaše,
Svakom nosi pitu i pogaču,
Ali-begu vino i rakiju. 5
Kad je braći na livadi bila,
Pod čadore begu Ali begu,
A Ali-beg tiho razgovara:
„Zlato seko, da lijepa ti si,
Da mi nije od Boga grehota, 10
A od ljudi velika sramota,
Sad bih tebi obljubio lice!“
Vrisnu, ciknu lijepa đevojka
I pobježe svome b’jelu dvoru;
Ljuto kune bega Ali-bega: 15
„E neka te, beže Ali beže,
Vedro bilo, a naoblačilo se,
Iz oblaka munje i gromovi,
Udrile te, brate, na livadi,
Niđe tvoga ne ostalo traga, 20
Potlje jedna mukadema resa!“
Na vratim’ je susretala majka:
„Hajr inšalah, moja šćeri draga
A veli joj lijepa đevojka:
„Muč’ ne viči, moja mila majko! 25
Nosim braći ručak na livadu,
Svakom nosim pitu i pogaču,
Ali-begu vino i rakiju;
On je meni tiho govorio,
Da bi moje lice obljubio. 30
Ja sam brata na livadi klela,
Da ga udri iz oblaka munja“.
U riječi, koju govorahu,
Vedro bješe, pa se naoblači,
Iz oblaka tiha kiša nađe, 35
A u kiši krupa propadaše,
A u krupi munje i gromovi —
Udariše brata na livadi.
Majka diže milom Bogu ruke:
„Mili Bože, na svačem ti fala, 40
Kad ne viđeh u dvoru belaja —
Sina zeta, a šćercu snašicu!“
