Naše dobro5
Žarko sunce, na visoko ti si,
Sjajno li je tvoje žarko lice!
Fruško polje, poširoko ti si!
U tebi mi svako dobro kažu:
Časne slave, slatke mirisove,
Svetu goru, đe nam tamjan raste,
Mloge crkve, đe nam slavno služe,
Neprestano od vijeka slavno;
A kandila sama se prisluže,
Višnja slava vazda se podiže,
To je ponos srpskoga naroda,
Koji slavi krsta od tri prsta.
A evo ti ljepšeg odgovora:
Sva Srbija i slavna Rusija,
Kojano se slavno proslavila,
Časnom krstu barjak povisila,
Na sve strane pozlatila grane,
Za plemena i srpskog sjemena,
Da se Rusi slave i ponose,
U vijeku po svemu svijetu;
Pak i ona lovna Gora-Crna,
I ona se dobro obrenula,
I junaštvo svoje pomenula,
Mali barjak, a mlogo junaštvo,
Izvor vrelo srpskoga naroda,
Slava, ponos roda i poroda!
A ti, Bosno i Hercegovino!
Blago tebi, zemljo ponosita!
Kad si slave i junaštva sita,
Te se imaš ponositi čime,
Crnom-Gorom, što junake rađa,
Sve junake sive sokolove,
Koji slavu na zahvalu hrane,
Crnu-Goru na junaštvu brane,
Crnogorci vazda ste junaci,
Ne žalite proljevati krvcu,
Za krst časni i vjeru hrišćansku,
Junaci ste, po tome se znate,
Što za zulum nikakav ne znate,
Ko što trpi pod Turcima raja,
Kojano je ostanula tavna,
Od Kosova, od cara Lazara,
Car Lazara slavna gospodara;
Turčin ište, što u dvoru imaš,
Ljuto tuče, u tamnicu vuče;
I ti bi se jadi pregoreli,
Ali evo i gorijeh jada,
Naše cure i nevjeste mlade
Ture vodi i ljubi im lice,
I pogani osvještanu krvcu,
Što nam vjera podnijet ne more,
Nit' to Srbin pregoreti more,
Već je došlo da s' bježi u gore,
Među Turcim življet se ne more,
Bolje j' Srbu muški poginuti
Nego svoju vjeru poganiti,
U nevjerstvu u turskom poganstvu.
