Naša poezija
Kraljice moja, šta je s tobom bilo?
Gdje su ti sile, gdje je oganj sveti,
Tvoj glas božanski, što iz duše leti,
I tvoje misli ovjenčani zrak?
Zar tvoje srce, tvoje moćno krilo,
Tvoj žarki polet i istinu sjajnu
I tople nade i ljubav beskrajnu
Okova teški i duboki mrak?
Moj narod tebe ne poznaje više.
Ti si mu sada k'o koketa prava
Što svakom milost i poljupce dava
I lažnim bleskom zavarava nas;
Blijedo doba s tvog čela briše
I zadnji spomen oreole tvoje. -
Svetlosti neba pogažene stoje
I tvoj proročki sledio se glas.
Kako si jadna! Sputano ti krilo
U maglu srlja ne znajući metu;
Za lažni nakit i za toaletu
Ti si sve dala: istinu i žar;
I sada si pusta, kao što bi bilo
Nebo bez sunca, zv'jezda, zore plave;
U tebi nema kapi krvi zdrave, -
Umri! Il' snova daj svetlost i žar!