Nahod Simeon/9

Izvor: Викизворник

◄   2 3. 4   ►
3.

OMAR, NIKOLA.


OMAR: (zamišljen). Hm, hm, hm! Svetu, lažljiv ti si! — Emaru, ti ovde? Šta tražiš ti ovde?

NIKOLA: Čestiti dervišu, rob je uvek potreban; niti drugo tražiti može, nego moliti i prositi.

OMAR: Poznaješ i ti Sinana?

NIKOLA: Hasanovoga sinovca? Ko ne bi njega poznavao?!

OMAR: On često ovamo dolazi?

NIKOLA: On je ljubimac naše mile carice.

OMAR: I ti to znaš, Emaru? To da ne bude! Razumeš li? To da ne bude, niti će biti! Kakvo bezakonije! Emaru, je li to sve što si mi doneo, je li to sve što si mi kazati imao?

NIKOLA: Čestita starino, druga je sasvim pričina mog ovamo dolaska. Imam jednog poznanika, kog nisam odavno video i koga sam ovo dana našao. Njegova je sudbina žalosna, jer je od haramija

poharan i oplenjen bio. Sad se ne zna kud okrenuti, nego našoj blagoj carici: šat se ona smiluje i njega čim obdari. Uvek je bednog žalosno stanje, no trogubo žalosnije u tuđem mestu i u

tuđem predelu.

OMAR: Žalosno je stanje bednog, Emaru. I ti se o tome sumnjaš? Ne znaš li što nam zakon propisuje? Da budemo i spram skota milostivi, a kamo li spram čoveka. Gde ti je taj tvoj drug? Zašto ga

nisi meni doveo?

NIKOLA: Čestiti dervišu, ja sam se ustručavao...

OMAR: Ti si se ustručavao, ti si se sumnjao, da ga neću moći obdariti, kao što bi valjalo? Imaš pravo. Ti znaš da sam ja ubogi siromah; no zato ništa: ako ne mogu novci, mogu dobrim sovetom da ga

uputim i nastavim. Gde ti je taj drug? Idi ga zovi. Ništa se ne brini. Na mene se oslonite: ja ću kod carice isposlovati da mu dobro bude. Samo ga dovedi.

NIKOLA: Ja ću ga odmah dozvati. 0, kakvo mora biti tvoje srce, koje tu radost oseća!

OMAR: (sam). Zašto nisam bogat, da svakom udelim, koji potrebu ima? Zašto da ceo svet zna šta je kome nužno? — Ali zar nije sve u Božjoj ruci? Ti najbolje znaš šta je kome nužno, o Alah,

budi tvoja volja! Ja sam kratkovidni crv, ne znam kako sudim. No gde je moja carica? Zar tako dugo da je ne vidim? Ne, to da ne bude, da se od mene vrata ne zatvaraju! Ja nikom dosaditi neću.

(Ode).


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.