Nahod Mihailo

Nahod Mihailo

Podiže se srpski car Sćepane
I šnjim pođe Todore vezire,
Oko njih sluge svekolike,
Koje vjerno služe gospodara,
Hojdoše u lov u planinu,
Lov loviše za neđelju dana,
Loviše, ništa ne dobiše.
Krenuše doma na dvorove,
Kad biše nasred druma puta,
Nađoše čedo u bješiku.
Careve ga ponesoše sluge,
Donesoše caru na dvorove,
Ono čedo ludo pokrstiše,
Dimno mu ime odabraše,
Krasno ime Mihaila đače,
Carici ga bjehu poklonili.
Ona mu se dobro posilila,
Ona nema od srca đeteta,
Pa ga rani medom i šećerom.
Kad đetetu tri godine bile,
Njega uze care Bogom sina;
Kad đetetu šes’ godina bile,
Postavi ga care sveštenikom
Da u crkvu leturđiju služi.
No da vidiš Todora vezira,
On careve sluge okupio,
Veli vezir: „Nu viđite, sluge,
Prokletoga cara čestitoga,
Što ga, braćo, dvorimo zaludu!
On jednoga nađe kopilana,
Pa ga drži kako svoga sina,
Teke umre, viđećete, sluge,
Na njega će carstvo ostaviti!
No hote caru da ga omrzimo –
Nađite se dvanaes’ sudija
Da dušama potegnete krivo,
Nećemo l’ ga kako objesiti!“
Govoriše i pogodiše dimno.
Kad sjutri dan i zora dođe,
Zove vezire Mihaila đaka
Radi stime cara čestitoga,
Pa ga vezire dimno dočekao,
Te mu daju vino i rakiju
I Mariju, carevu kćercu.
Oni ludu đecu popjaniše
I svakijem biljem otrovaše,
Ponesoše na bijelu kulu
I đetinsko t’jelo sastaviše.
Nojca prođe, a bio danak dođe,
Car vezira za đaka upita,
No mu vezir riječ govorio:
„Čuješ li me, care gospodaru,
Ne mogu ti od bruke kazati –
Eno đače na bijelu kulu
Đe ti ljubi najstariju kćercu!
Ako li, care ne vjeruješ,
Ti upita’ dvanaes’ sudija!“
Pita care dvanaes’ sudija,
Svi sudije makoše na dušu.
Veli care: „Što ćemo, vezire,
Što ćemo od đece učinjeti?“
Vezir pita dvanaes’ sudija:
„Što velite da od njih činimo?“
Oni miču iz pasije duša:
„Er je pravo da ih objesimo!“
Pa bačiše đecu na kočije,
Zamiše ih u dno od planine.
No ga kumi careva carica:
„O za Boga, dvanaes’ sudija,
Poklonite mene Mihaila –
Triš ću vi ga premjerit’ zlatom!“
Oni za to ni habera nemaju,
No objesiše dvoje đece ludo
O tisovu suhu drvetu.
Kad sjutri dan i zora dođe,
Podiže se care i vezire,
I sudije i mlogo svijeta,
Da gledaju dvoje đece ludo.
Kad su se primaknuli blizu,
Ali drvo suho proćetalo,
A sama se crkva ogradila,
U nju sjede dva boži anđela,
Daleko ih mirom zaudrila.
Kad to viđe car Sćepane,
On ufati Todora vezira
I njegove dvanaes’ sudija,
Sve ih objesi o drvetu suhu.
To ne stade dekik od sahata
Er se drvo suho salomilo,
Pod njima se zemlja propanula,
U zemlju se voda zajazila,
A u vodu nesita haždaja,
Koja im je t’jela ćerdosala,
Ona t’jela, a đavoli dušu.
To je bilo kad se činilo.