Napredovanje učenosti

Izvor: Викизворник

Za stvaranje dela treba imati znanja. »Prirodi možemo da zapovedamo samo kad joj se pokoravamo.« ? Čovek treba da poznaje zakone prirode, i oida će moći njome vladati, kao što je danas, zbog neznanja, njezin rob; nauka je put do utopije. Nu, u kakvom se stanju nalazi taj put? On je kriv, mračan, ide u krugu, gubi se u nekorisnim pokrajnim ulicama, i ne vodi u svetlost nego u haos. Zato mi želimo početi pregledom iauka, i pokazati im njihovo naročito i za njih određeno mesto; mi želimo »sve nauke postaviti na njihovo pravo mesto«, ispitati njihove pogreške, njihove potrebe, i njihove mogućnosti; ukazati na nove probleme koji od njih očekuju svoje rešenje; i uopšte »razgrnuti i rastresti zemlju oko njihova korenja.«

To je zadatak što ga je Bekon postavio sebi u Napredovanju yčenoctu. »Moja je namera (piše on, kao kakav kralj koji počinje svoju vladu) da napravim put oko znanja, i da zabeležim koja mesta leže pusta i neobrađeaa, i ostavljena od ljudske vrednoće; na taj način, tačnim beleženjem ostavljenih krajeva, pozvao bih energiju javnih i privatnih lica da ih poprave.« On bi želeo da bude kraljevski nadzornik zapuštenoga zemljšpta, koji uravnjava puteve i razdeljuje oblasti onima koji će ih obrađivati. U tom planu smelost se graničila sa neskromnošću; ali, Bekon je bio još suvšpe mlad (filosof sa četrdeset i dve godine još je mlad) da planira velika putovanja, »Celokupno znanje ja sam odabrao za svoju pokrajinu«, piše on Berliju 1592., a time nije hteo reći da mu je cilj prevremena Encyclopedia Britannica, nego samo da će taj rad njega, kao kritičara i koordinatora svih nauka u službi socijalnog obnovljenja, dovesti u svaku oblast. Već veličina njegove namere daje njegovu stilu veličanstven sjaj, i izdiže ga ponekad na vrhunac engleske proze. Tako on četuje po golemom bojištu gde se ljudsko ispitivanje bori sa prirodnim preprekama i s ljudskim neznanjem, i oi u svaku oblast unosi svetlost. On pridaje veliku važnost fiziologiji i medicinskoj nauci. Naglašavajući značaj ove poslednje, on kaže da ona nadzire »muzički instrumenat u koji je utrošeno mnogo veštine i koji lako može da se razdesi.« Ali, on pravi zamerke površnom empirizmu savremenih lekara i njihovoj lakoj gotovosti da svima bolestima prilaze s istim receptem — s medikamentima. »Naši lekari su kao vladike, koji doduše imaju ključeve za vezivanje i odrešivanje, ali ne više.« Oni se suviše oslanjaju na svoje slučajno, nesistematsko lično iskustvo; trebalo bi da se oni laćaju većih eksperimenata, da ljudsku anatomiju osvetljavaju komparativnom, da seciraju i, ako je potrebno, da viviseciraju; a pre svega, da spreme lako shvatljiv i razumljiv izveštaj o svojim eksperimentima i njihovim rezultatima. Bekon misli da lekarima treba dopustiti da mogu smrt olakšati i ubrzati onde gde se svršetak može da odgodi samo na nekoliko dana a samo po cenu jakih bolova; ali, smatra važnim da lekari više pažnje posvećuju veštini koja život produžuje. »To je nov i oskudan deo (medicine), mada je od svih najblagorodniji; jer, ako bi se ta veština usavršila, ne bi se medicina isključivo kretala u kaljavim lečenjima, i ne bi se lekarima poštovanje iskazivalo samo po nužnosti, nego kao darovaocima najveće zemaljske sreće u kojoj smrtni mogu da učestvuju.« Obzirom na ovo pitanje, čovek se, istina, seća gorkih Šopenhauerovih primedaba protiv shvatanja da je produženi život neko dobročinstvo, i s druge strane njegovog uveravanja da je brzina kojom neki lekari pripremaju svršetak našim bolovima bezuslovno pohvalno delo. Ali, Bekon, mada pun briga, oženjen, i neprestano uznemirivan, ipak nije nikad sumnjao u to da je život pored svega nešto veoma lepo.

U psihologiji on je gotovo »behaviorist«; on traži tačno ispitivanje uzroka i posledica u ljudskom delanju, i želi da reč slugaj izbaci iz rečnnka nauka. Slugaj je ime za nešto što ne postoji. I »što je slučaj u svemiru, to je volja u čoveku.« Ovaj jedini redak sadrži beskrajno mnogo značenja i naveštaj rata: sholastičko učenje o slobodi volje odbija se kao učenje koje je ispod diskusije, i odbacuje se ošpte priznata pretpostavka »volje« koja treba da bude različna od »uma«. To su anticipacije docnijih shvatanja koja Bekon dalje ne razvija; to nije jedini slučaj gde on u jednoj jedinoj rečenici kaže toliko koliko bi se reklo u celoj jednoj knjizi, i onda mnrno ide dalje.
Ponovo, u malo reči, Bekon otkriva novu nauku — socijalnu psihologiju. »Filosofi treba da marljivo ispituju moć i energiju običaja, vežbanja, navike, vaspitanja, primera, podražavanja, takmičenja, društvenosti, prijateljstva, pohvale, prekora, ohrabrenja, reputacije, zakona, knjiga, studija, jer te stvari vladaju moralom ljudskim, i te snage daju duhu oblik i sebi ga podvrgavaju.« Moderna nauka pošla je za ovim nacrtom tako tačno da on gotovo potseća na spisak sadržine u delima koja su pisali Tard, Le Bon, Ros, Volis i Dirkhajm.

Ništa nije za nauku suviše neznatno, ni suviše visoko. Magija, snovi, pretskazivanja, telepatska saopštenja i »par-psihički fenomeni« moraju uopšte da budu podvrgavani ispitivanju; »jer se ne zna u kojima slučajevima, i dokle, efekti imaju učešća u prirodnim uzrocima.« Pored sve svoje jake prirodnjačke naklonosti, on je očaran ovim problemima; ništa ljudsko nije njemu strano. Jer ko bi mogao reći kakva neočekivana istina i kakva nova nauka mogu da osvanu iz tih ispitivanja, kao što se hemija razvila iz alhemije? »Alhemija može da se uporedi s onim čovekom koji je svojim snovima rekao da im je na jednom mestu u svom vinogradu zakopao zlato; ali, ovi, mada svojim kopanjem tamo nisu našli nikakva zlata, opet su, time što su vinograd duboko prekopali, izazvali bogatu berbu. Tako su ispitivanja i napori koji su težiln da naprave zlato doveli do mnogih korisnih izuma i poučnih eksperimenata.«

Opet jedna nova nauka dobija svoj oblik u VIII knjizi: to je nauka o uspehu u životu. U vreme dok još sam nije izgubio moć, Bekon daje nekoliko prethodnih saveta kako čovek može da napreduje u svetu. Prva stvar koja je za to potrebna jeste znanje o sebi i drugima. »Gnothi seauton« jeste samo polovina; poznavanje samoga sebe uglavnom ima vrednosti kao sredstvo za poznavanje drugih. Mi se moramo revnosno »obaveštavati o naročitim ljudima s kojima imamo da stvaramo — o njihovom temperamentu, o njihovim požudama, shvatanjima, običajima, navikama; o pomoćnim sredstvima, potporama i bezbednostima na koje su se oni u glavnoj stvari oslanjali, i od kojih su dobili svoju moć; o njihovim nedostacima i slabostima zbog kojih su najviše izloženi i pristupačni napadima; o njihovim prijateljima, strankama, zaštitnicima, pristalicama, neprijateljima, zavidljivcima, takmacima; o vremenu i načinu njihove prist-pačnosti... Ali, najpouzdaniji ključ za otvaranje karaktera drugih daje ispitivanje i prosijavanje ili njihova temperamenta i prirode, ili ljihovih ciljeva i planova; slabiji i jednostavniji mogu da se najbolje ocene na osnovu njihova temperamenta, a pametniji i zatvoreniji na osnovu njihovih namera... Ali, najkraći put do toga ispitivanja pokazuju ove tri stvari: prvo, treba čovek da stekne mnogobrojne prijatelje... drugo, treba da održava pametno ustezanje i sredlji put između nesmetanoga govorenja i ćutanja ... A pre svega, čovek se ničim boljim ne može da pretstavi, i da obezbedi svoja prava, nego li tim što se prijateljstvom i dobrodušnošću neće suviše razoružati, jer to može da izloži povredama i prezrenjima; šta više... s vremena na vreme, čovek mora da izbacuje iskre slobodnoga i hrabroga duha, u kojima se nahodi i žalac i med.«

Prijatelji znače za Bekona uglavnom sredstva ka moći; s Makijavelijem on deli stanovšpte koje bi čovek najpre pripisao Preporođaju, dok se ne seti lepih i neračunskih prijateljskih odnosa u kojima su živeli Mikelandželo i Kavalijeri, Montenj i La Boesi, ser Filip Sidni i Hiber Lange. Možda ovo suviše poslovno cenjenje prijateljstva može da objasni Bekonov pad, kao što slična stanovišta daju priloge za objašnjenje pada Napoleonova; jer čovekovi prijatelji retko će u svojim odnosima zastupati neku višu filosofiju nego što je čovek sam iznese na videlo u saobraćaju s njima. Bekon ide još dalje i citira Bijasa, jednoga od sedmorice mudraca antičke Grčke: »Ljubi svoga prijatelja kao da će ti postati neprijatelj, i svoga neprijatelja kao da će ti postati prijatelj»« Čak ni prijatelju čovek ne treba da odaje suviše od svojih pravih ciljeva i misli. U razgovoru treba češće postavljati pitanja nego li izražavati mišljenja; i kad govorite, treba pre iznositi podatke i činjenice nego li uverenja i sudove.« Očevidan ponos pomaže uspehu, i »hvalisavost je pre pogreška u etici nego li u politici.« Ovde čoveku opet pada na pamet Napoleon; kao mali Korsikanac, Bekon je bio jednostavan čovek u svojoj kuli, ali izvan nje razvijao je ceremoniju i rasipnost, jer je to smatrao kao bezuslovno potrebna sredstva kojima se postiže javna reputacija.

Tako Bekon hita iz oblasti u oblast, spuštajući seme svoga mišljenja u svaku nauku. Na kraju svoga pregleda on dolazi do zaključka da sama nauka nije dovoljna; izvan nauke mora da postoji neka moć i disciplina koje će među naukama izvršiti koordinaciju i postaviti im cilj. »Postoji još drugi veliki i jaki uzrok što su se nauke tako malo razvile, a to je ovaj: nije mogućno da se trčanje izvrši bez pogreške ako sam cilj nije pravilno postavljen.« Što je nauci potrebno jeste filosofija — analiza naučne metode i koordinacija naučnih ciljeva i rezultata; bez ovoga svaka nauka mora ostati površka. »Jer kao što se na ravnici ne može da dobije pun pregled jednoga zemljišta, isto tako ne mogu da se otkriju udaljeniji i dublji delovi jedne nauke u ravnici iste nauke, ili bez uspinjanja na visine.« On osuđuje naviku kojom se pojedine činjenice posmatraju izvan njihove veze, pri čemu se ne vodi računa o jedinstvu prirode; kao kad bi ko, kaže on, malom svećom hteo da osvetli uglove prostora koji obasjava svetlost iz njegova sredšnta.
Naposletku, Bekonova ljubav ipak je više naginjala fil-sofiji nego li prirodnoj nauci; životu koji je pun nemira i čemera canio filosofija može da da ono uzvšpeno spokojstvo koje dolazi od razumevaaa. »Učenost pobeđuje ili stišava strah od smrti dž od neželjene sudbine.« On citira Vergilijeve krupne stihove:

Felix qui potuit rerum cognoscere causas,
quique metus omnes, et inexorabile fatum,
subiecit pedibus, strepitumque Acherontis avari —

»Srećan onaj koji je mogao saznati uzroke stvari, i koji je pod noge stavio svaki strah, i neumitnu sudbinu i huku lakomoga Aheronta.« Možda je najbolji plod filosofije to što njome čovek zaboravlja nezasitnu strast za bogatstvom koju naša industriska okolina neprestano propoveda. Filosofija nam prvo pokazuje put za traželje duhovnih dobara, a sve druto ili će se naći, ili će se jedva opaziti da ga nema.« Komadić mudrosti jeste večita radost.
Državna uprava, sasvim kao nauke, trpi kad ne vodi računa o filosofiji. Između filosofije i nauke postoji isti odnos kao između nauke o državi i politike: na jednoj strani delanje kojim upravlja celokupno znanje i potpun pregled, a na drugoj besciljno i inokosno traženje. Baš kao što negovanje nauka vodi ka sholasticizmu čim se one odvoje od stvarnih potreba čoveka i života, tako isto i negovanje politike postaje opasno naklapanje kad se odvoji od nauke i filosofije. »Zlo je poveravati telo nadrilekarima koji obično imaju samo nekoliko recepata i na te se oslanjaju, ali koji ne poznaju ni uzrok bolesti, ni telesnu građu bolesnikovu, ni opasnost slučajeva, a ni prave metode lečenja. Tako isto mora biti opasno predati telo države u ruke državnicima nadrimajstorima, ako im se ne pridruže bar drugi čije je znanje pouzdano... Mada se za čoveka koji je kazao: »Države bi bile srećne kad bi ili kraljevi bili filosofi ili filosofi kraljevi« — može reći da je bio osvojen svojim pozivom, toliko se u iskustvu ipak obistinilo da su najbolja vremena bila onda kad su vladali mudri i učeni vladari.« I on potseća na velike careve koji su Rimom vladali od Domicijana do Komoda.

Tako je Bekon, kao Platon i mi svi, uzvisio sopstvenu zabavu i izneo je kao spasenje čoveka. Ali, on je mnogo jasnije nego li Platon (i ta razlika nagovešćuje novo vreme) upoznao nužnost specijalnih nauka, i vojnika i celih armija specijalnog ispitivanja. Ničiji duh, čak ni Bekonov, ne bi mogao da sam uzme na se čitavu oblast, i kad bi gledao i sa vrhova Olimpa. On je znao da mu treba pomoći, i jako je osećao usamljenost u visinskom vazduhu oko svojih preduzeća koja niko nije pomagao. Jednom pita on svoga prijatelja: »Kakve drugare imaš pri radu? Što se mene tiče, ja sam sasvim sam.« On sanja o naučnicima kojn se u stalnoj zajednici i u zajedničkom radu specijališu jedni pored drutih, i koje velika organizacija drži na okupu radi zajedničkog cilja ispigivanja. »Neka se razmisli šta bi se moglo očekivati od ljudi koji imaju mnogo vremena, i od zajedničkih radova takvih ljudi, i od produživanja takvog rada kroz naraštaje; naročito kad se ne radi o putu kojim istovremeno može da pođe samo jedan čovek (kao što je to slučaj kod mišljenja), nego o putu na kome se rad i vrednoća ljudi (naročito što se tiče sabiranja iskustava) s najboljim uspehom mogu sabirati i razdeljivati, pa zatim udruživati. Jer veličinu svoje moći upoznaće čovečanstvo tek onda kad se, mesto mnogih ljudi koji rade isto, jedan prihvati ovoga zadatka, a drugi onoga.« Nauka, koja je organizacija saznanja, mora sama da bude organizovana.
I ova organizacija mora da bude internacionalna, da prelazi granice, i takva bi od Evrope mogla da napravi duhovno jedinstvo. »Kao prvu manu ja nalazim slabu simpatiju i nedovoljne odnose između škola i universiteta, kako u celoj Evropi tako i u pojedinim državama i kraljevinama.« Svi ovi universiteti imali bi da podele između sebe teme i probleme, pa da zajednički rade i u izučavanju i u publikovanju. Tako org-nizovani i povezani, universiteti bi zaslužili kraljevsku potporu koja bi od njih napravila ono što će oni biti u Utopiji — sredšpta nepristrasne učenosti koja svetom vlada. Bekon ukazuje na sramotnu platu što je dobijaju javni učitelji kako nauka tako i umetnosti«; i misli da će to stanje trajati sve dok države ne uzmu na se krupne poslove vaspitanja. »Mudrost najstarijih i najboljih vremena uvek se žalila što se država suviše zanima zakonima, a premalo poslovima vaspitanja.«  Njegov veliki san jeste socijalizacija nauke radi savlađivanja prirode i pojačavanja čovekove moći.

I on se tako obratio Jakovu I., zasipajući ga laskanjem kojim se Kraljevsko Veličanstvo, kao što je on znao, rado naslađivalo. Jakov je bio isto toliko naučnik koliko i kralj, i on se više ponosio svojim perom nego li krunom ili žezlom: od jednoga književno tako zainteresovanoga i tako obrazovanoga kralja moglo se nešto očekivati. Bekon je Jakovu saošptio da su planovi što ih je on nacrtao »ustvari opera basilica« — kraljevski zadaci — »u pravcu u kojem napori jednoga jedinoga čoveka ne mogu da postignu više nego li putokaz na raskršću, koji istina pokazuje put, ali ne može da korača«. Takvo kraljevsko preduzeće bilo bi svakako vezano za izdatke; ali, »kao što sekretari i žbirovi knezova i država podnose račune za svoje vesti, tako i vi žbirovima i uhodama prirode morate dopustiti da donose svoje račune, ako ne želite da se odreknete poznavanja mnogo koječega što je dostojno da se zna. Kada je Aleksandar toliko imanje stavio na raspolaganje Aristotelu, da pomaže lovce, ptičare, ribare, i slične, onda je takva potpora još potrebnija onima koji otkrivaju lavirinte prirode.«  Sa takvom kraljevskom potporom Veliko obnovljenje moglo bi da se izvrši u malo godina; iiače, to izvršenje zahteva rad generacija. Ono što je osvežavno novo u Bekonu to je veličanstveno pouzdanje kojim se proriče čovekovo osvojenje prirode: »Ja stavljam sve u pobedu veštine nad prirodom u ovom trčanju.« Što su ljudi dotada uradili, to je »samo kapara za stvari koje će još oni uraditi«. Ali, otkuda ovo veliko pouzdanje? Zar nisu ljudi već od dve hiljade godina tražili istinu i ispitivali puteve nauke? Zašto baš sada treba da se očekuje tako velik uspeh gde su ipak dugi vremenski periodi doveli samo do neznatnih rezultata? — Istina je, odgovara Bekon; ali, šta onda ako su lažne i nekorisne bile metode kojima su se ljudi služili? Šta onda ako se izgubio široki drum, i nauka zabasala u stramputice što ničemu ne vode? Nama je potrebna bezobzirna revolucija u našim metodama ispitivanja i mišljenja, u našem sistemu nauka i u našoj logici; nama je potreban nov organ koji je bolji nego Aristotelov, i koji je prilagođen ovom našem većem svetu!

I tako nam Bekon daje svoje najveće delo.