Nadomir i Nikola

Nadomir i Nikola

Majka rani sina jedinoga
O desnici o kuđelji tuđoj,
A pošto ga bješe podranila,
Kupila mu konja i oružje.
Stade piti po mehane vino,
A kad se počne ladno piti vino,
Hoće u vino da se kune krivo –
Nema brata da se kune šnjime,
No se kune konjem i oružjem.
Pa je staroj majci besjedio:
„Moja majko, dugo jadna bila,
Kako nema jošt jednoga sina
Da je mene u bracku zakletvu,
No me zovu ljudi kukavica,
Svačio sam, majko, prestalica.“
No mu majka riječ govorila:
„Prestani, dijete Nikola,
Nemo’ moje srce povređivat’!
Imala sam jošt jednoga sina,
A kad Turci Grčku poharaše,
Nadomira moga porobiše,
Samo luda od osam godinah,
Sad ga kažu Koravi planini,
Buljumbašu pred trides’ hajduka.“
Kad to začu dijete Nikola,
On uze konja i oružje,
A otide zelenom planinom,
Zastrani Koravom planinom.
Vika momče drumom zelenijem:
„Jes’ li u goru, brate Nadomire?
Ako si đegođ u planinu,
Izljezi nasred druma puta
Da se bracki braća zagrlimo!“
No đetetu lohša sreća bila,
Bješe zaspa hajduk Nadomire,
Čuju ga trideset hajduka.
No hajduci budiše Nadomira:
„Nu ustani, naša buljumbaša,
Kliče momče drumom zelenijem
I pomenuje brata Nadomira!“
No je hajduk sanan govorio:
„Projite se, trideset hajduka,
Ja nemam brata nijednoga,
No kad su me porobili Turci,
Ostade mi otac i majka
Samorani bez nigđe nikoga!
Skočite, trides’ hajdukah,
Zapanite nasred druma puta,
Te dijete ufatite živo,
Doved’te ga k mene u planinu!“
Skočiše trides’ hajdukah,
Zapadoše nasred druma puta,
Zapadoše, ubila ih munja,
I Nikolu napušte blizu.
Upališe trides’ strijelah,
Nikola ih u štit dočekuje;
A momče je sablju izvadilo,
A u hajduke uriš učinilo,
Posiječe dvanaest hajdukah.
Jedan hajduk od družine vika:
„Haj, đe si ni, naša buljumbaša,
Pogubi ne na konja dijete!“
Skoči hajduk od zemlje na noge
I momčetu isprijeka dođe,
Od šes’ perah strijelu opalio
I Nikoli živo srce ponio.
Pade momče na zelenu travu,
Momče pade, a hajduk pripade
I Nikolu živa zastanuo,
Uza sebe momče ispravio,
Pa je njemu riječ besjedio:
„O, tako ti, nepoznan delijo,
Od koje si zemlje al’ krajine,
Imaš li od roda ikoga?“
I Nikola tade govorio:
„Ja nemam od roda nikoga,
No sam ima brata jedinoga,
Davno su ga porobili Turci,
Evo dvades’ i sedam godinah,
Po imenu hajduk Nadomire,
Buljumbašu pred trides’ hajduka,
Kazaše ga Koravi planini,
Pa ja krenuh da ako se nađemo!
Ne daše mi do njega doprijet’ –
Da mi ga bi očima viđeti,
Ja ne oćah žalit’ umrijeti,
S tom željom u zemnicu pođoh!
No, hajduče, amanat ti dajem,
Ako vidiš hajduk-Nadomira,
Lijepo mu u planinu kaži
E Nikola poginuo ovđe,
Ne bi li se bratu dožalilo,
Da mi kosti u zemnicu bači,
Da ne ostaju nasred druma puta,
Da ih miču tice i zvjerinje!“
Ono reče, ispade mu duša.
Kad to viđe hajduk Nadomire,
Pade vrh Nikole mrtva,
E on poljubio brata mrtva,
Pa strijelu zape za tetivo,
I svoje je srce prekosio,
Mrtav pade jedan do drugoga.
Pa dođoše petnaes’ hajdukah,
Te im jednu kuću napraviše,
U nju braću mrtve zagrliše.
To je bilo kad se činilo.