Mudrić Ljubomir
Vino pije Mudrić Ljubomire,
U planini više Brekovice,
Sa svojije’ dvadeset hajduka.
Vino piše, o svačem zboriše,
A najviše o turskom zulumu 5
I nevolji sirotinje raje
Koja sada uzdanice nema,
Osim boga i Mudrića Ljube
I njegovih dvadeset hajduka,
Međ kojima ni jednoga nema 10
Koji tursku ne odsječe glavu,
Jali age, bega il’ kadije,
Zulumćara sirotinje raje.
Tada reče Mandiću Nikola:
„Poslušajte, moja braćo draga, 15
Čuo jesam i kažu mi ljudi
Da su na nas tužbe dodijale
I samome travničkom veziru;
Da je vezir aber učinio
Na zaptije, age i begove: 20
Ko uvati Mudrić Ljubomira,
Ili živa il’ donese glavu,
Bogata će njega učiniti,
Najbolji mu begluk pokloniti,
Nek se znade bolji od boljega." 25
Taman oni u riječi bili,
Pod planinom gavran zagraktao.
Tad govori Radulović Jovo:
„Braćo moja i družino draga,
To su glasi staroga guslara, 30
Po imenu Karapandže Sime.
A sad čujte da vam čudo kažem:
Takvog starca u svoj Bosni nema.
On nikada džabe ne dolazi,
Bog će dati, dobre nosi glase. 35
Mudra glava, oči sokolove,
Krv vučija a ćud lisičija,
Sedamdeset prevalio ljeta,
Al’ ga Turčin nikad ne nadmudri.
Već ga drže suludijem starcem 40
I daju mu piva i jestiva,
Pa izvode s njime prdačinu.
On im hvali u Travnik vezira,
Hvali turske age i begove
I sulude pjesme im kazuje. 45
On pred njima pada i posrće
I zabavlja tursku tevabiju.
Smijeh se ori đe starac dohodi,
Al’ mu oku ništa ne izmiče.
I još jedno čudo da vam kažem: 50
Pokušajte čudo da vidite.
Nek se neko, ko se snagom hvali,
Sa guslarom u koštac uhvati;
O pušku se mogu opkladiti:
Starac će ga s nogu oboriti." 55
Ali Jovo priču ne dovrši,
Iz šikare hajduk iskrsnuo
I guslara sobom dovodio.
Njima starac boga nazivao.
Hajduci mu boga prihvatiše. 60
S harambašom u lice se ljubi,
Pa se guslar saže do pojasa,
Al’ ne traži da poljubi ruku,
Jer mu Ljubo unuk može biti,
Već on ljubi pušku za lo]asom, 65
U jabuku đe se drži ruka,
Hrabra ruka Mudrića hajduka,
Koja nikad omanula nije.
Tad se drugi s njime pozdraviše,
Kraj vatre mu mjesta načiniše 70
I u ruke plosku doturiše.
Uze plosku starac Karapandža
Pa rastire bijele brkove
I nazdravlja Mudrić harambaši
I njegovim dvadeset hajduka: 75
„Da si zdravo, mladi harambašo,
Sa tvojije’ dvaest sokolova,
Zaštitnika raje sirotiinje,
Strah i trepet sviju zulumćara!
Poćere vas turske prolazile, 80
U busiju vašu upadale,
Kuršumi vam tražili krvnike,
A bule vas turske proklinjale.
Ime vam se svuda pominjalo,
Guslari vam pjesme ispjevali.“ 85
Tada starac plosku nategao
I pomalo dušu povratio,
Plosku drugu do sebe pružio
I ovako njima govorio:
„Nijesam željan vina ni rakije, 90
Nit sam zato k vama dolazio,
Već sam željan dušu razgaliti,
Moja stara leđa ispraviti,
Slobode se s vama nadisati
I junačke čuti razgovore. 95
Možda znate, možda i ne znate,
Kakvu često podnosim nevolju.
Nije lako hiniti luđaka,
Pred dušmanom leđa savijati,
Al’ je zeman takav nastupio, 100
Lukavstvu me dušman naučio.
Evo ima dvije godinice,
Turčin s Švabom dogovor činio
Da unište u gori hajduke,
Da izvade srce iz Srbina, 105
Da zamuknu pjesme o junaštvu
I pomena o Kosovu tužnom.
Na Srbe je bijedu naturio:
Rimske pape i grčke vladike.
Jedni mame, drugi kožu gule, 110
A Turčin se slatko podsmijeva;
Mami k sebi Hulje i đevojke
Na dukate, svilu i kadifu
I izdaju za zlato kupuje
Pa junačke glave odsijeca. 115
I dobro se krvnik dosjetio
Jer u ove dvije godinice
Više nam je jada učinio
I hajdučkih četa razorio
Neg junaštvom za deset godina. 120
Ali, djeco, mene poslušajte
I u dušu mržnju ne sadite
Na nesretnu sirotinju raju,
Jer je raji muka dodijala,
Trpi, ore i sije šenicu, 125
Ali dušman kukolj posijava
Koji nije lako istrijebiti.
Al’ se dušman, braćo, prevario
Kad u glavu sebi utuvio
Da će raja listom prevjeriti, 130
Da junaštva Turčin ne trebuje,
Nego da će očuvati carstvo
Sa lukavstvom i tuđom nevoljom.
A sad, djeco, meni oprostite.
Nijesam doš’o vama popovati, 135
Već me naše muke zanijele;
Tako sam se starac razbrbljao,
Već da kažem zašto sam došao.
Svi hajduci u glas povikaše:
„Pričaj, djede, koliko ti drago. 140
Svaka ti je mudra i pametna,
Cio dan te možemo slušati
Da ni jednom okom ne trepnemo.
Opet njemu plosku doturiše.
Kad se Simo malo okrijepio 145
I rakija jezik razigrala,
Ovako je priču započeo:
„Nema tome ni neđelja dana
Kad sam Banjaluku pohodio.
Svratio sam kod Alage Muje 150
U njegovu dvoru kamenome,
Bog da mu se srce skamenilo!
Što je Bosne i Hercegovine,
Ne bijaše takvoga krvnika.
Što je srpske krvi istočio, 150
Potok bi se od krvi stvorio
Na kojem bi mljela vodenica.
Sad je preša sedamdeset ljeta,
Još mu đavo ne da mirovati.
Nekidan je oteo đevojku 155
Udovice Karić Vidosave,
Mjezimicu pokojnog Stojana.
Bješe cura momka zagledala,
Po imenu Močivunu Peru,
I majka joj ruvo pripremila. 160
Al’ Halagu ludost uvatila
Pa lijepu Smilju poželio,
U harem je mladu zatvorio,
Sam bog znade za nevolje njene
Uz krvnika staru turkesinu. 165
Al’ je pukla bruka po čaršiji
Dve bekrije Suljo i Alija
Uz šarkiju pjesmu ispjevali,
Halagi se grdno narugali
Kako ljubi mladu Vlahinjicu, 170
A čakšire muške izgubio,
U staru se bulu pretvorio.
U Halage jedanaest žena,
Al’ ne ima od srca poroda. 175
Sada će mu mlada Vlahinjica
Nasljednika poroditi sina
Ako pusti Sulju i Aliju
Da mu oni u harem spavaju.
Od te pjesme starac pobjesnio, 180
Iz dvora je sluge išćerao.
Sada traži dve bekrije mlade
Da im grkljan nožem presiječe
Pa sam, djeco, do vas požurio,
Ako ćete mene poslušati, 185
Da Halagu skoro posjetite
I iz kule njega izmamite,
Dobra ćete plijena uloviti
I dušmana jednog ukinuti,
Mladu Smilju od zla izbaviti. 190
Samo, braćo, ne zaboravite:
Sa kulom se šaliti nemojte
Jer je tvrda, da je bog ubije,
Avlija je zidom opasana,
A kapija gvožđem okovana, 195
Uzeti je silom ne možete.
Sa nje aga može prkositi,
Vi pod kulom glave pogubiti.
Već ako vam bog i sreća dade
Da iz kule agu izmamite, 200
Tad činite kako vam je drago.“
Kad hajduci riječi saslušaše,
Grohotom se oni nasmijaše
I čestitog starca zagrliše.
Tad govori čete harambaša: 205
„Braćo moja i družino draga,
Svi smo vični boju i megdanu,
Al’ mudrosti nama nedostaje
Jer smo i tu školu naučili.
Ja poznajem Alašnu kulu, 210
Na puškomet iznad Banje Luke:
Poći ćemo agi u svatove,
Mudro zbori stari Karapandža.
Isturiti puške ne smijemo
Jer bi tursku silu uzbunili 215
I mi teško glave iznijeli,
Već pritež’te na noge opaike
Jer nam odmah valja putovati.
Pa ako nam bog i sreća dadu
Da bez puške kulu osvojimo, 220
Tu ćemo se dobro ovajditi,
Na Turcima bruku ostaviti."
Kad družina riječi razabrala,
Svi skočiše na noge lagane,
K’o jeleni mladi poletiše, 225
Od kurjaka lije postadoše.
Po noći su poljem putovali,
A po danu u gori spavali.
Sretno stigli više Banja Luke,
Halaginu kulu ugledaše 230
I pod kulu na konak padoše,
Sad da vidiš Ljube harambaše:
Na sve strane straže postavio,
A dvojicu druga izabrao
Koji znaju turski zanositi, 235
Uz šarkiju divno zapjevati,
Pa ovako njima govorio:
„Sad viđeste, moji sokolovi,
Turci nam se noćas ne nadaju.
Vi idite kuli pod pendžere, 240
Zapjevajte tanko glasovito
Kako nas je starac naučio,
Samo dobro sjenu uhvatite
Da vas aga sa kule ne vidi."
Malo bilo dugo ne trajalo, 245
Pod pendžerom odjeknu šarkija
I zaklikta grlo u junaka
Lijepo pjeva Radulović Jovo,
A još ljepše Mandiću Iikola.
Bi rekao i bi se zakleo 250
Da pjevaju momci zaljubljeni
Pod pendžerom lijepe đevojke.
I zaptija kad bi naišao,
Sam bi stao i pjesmu slušao,
Na hajduke ne bi pomislio: 255
„Lijepa ti je u Halage ljuba
Da je ljepše na Krajini nema.
Al’ zaludu sva ljepota njena
Kad je aga ostario jako,
Ostario, snagu izgubio, 260
U staru se bulu pretvorio.
Vlahinjice, mlada spahiiice,
Zalud tebi svila i kadifa
U koju te aga obukao,
Kada nemaš što ti srce traži. 265
Što će tebi stara odrtina
Da ti mlado to pogani lice,
Već ti siđi sa tanane kule
U zagrljaj mladoga bekrije.“
Kad odjeknu pjesma pod pendžerom, 270
Na kuli je agu probudila.
A kad pjesma grdno prekardaši,
Pamet mu se u glavi pomrači,
Zaboravi haljine obući,
Već pograbi sablju okovanu 275
I poleće niz tananu kulu
Da posječe Sulju i Aliju
Koji su mu davno dodijali,
Pa ni ovdje mira mu ne daju.
Koliko se silan dogodio, 280
On ni sluge pozvati ne ćede
Da kapiju otvore mu tvrdu,
Sam je rukom mandal izvukao,
Na kapiju sabljom izletio,
Na hajdučke nože naletio. 285
Kada aga pade na kapiji
I zamuknu pjesma pod pendžerom,
Tad hajduci kulu orobiše,
Pokupiše i srebro i zlato,
Pokupiše svilu i kadifu, 290
Iz harema Smilju izvedoše,
Iz podruma konje izvedoše,
Na njih pusto blago tovariše.
Al’ da vidiš Radulović Jove
Koji junak turski razbiraše, 295
Kod hanume u odaju dođe,
Sa šarkijom u turskoj odori,
Pa hanumi ovako govori:
„Čuješ mene, stara aginice,
Turčin jesam ko što aga bješe, 300
A junaštvo sad sam potvrdio.
Volio sam lijepu Smiljanu,
Po mladosti meni dolikuje.
Al’ je aga pamet izgubio
Kad je mladu Smilju ugrabio. 305
Srcu mlađan odoljet’ ne mogo,
Pa sam zato agu pogubio
I uzeo Smilju iz harema,
Sa njom bježim u svijet bijeli.
Podosta sam blaga nakupio, 310
S njim ću naći krova i skloiišta.
Ti, kaduno, sad pamet u glavu:
Ako dadeš aber u čaršiju
Prije zore i bijela dana,
Kulu će ti plamen progutati, 315
Vi ko miši u njoj izgoreti."
To izreče, niz kulu poteče
I pod kulom družinu zateče.
Vatiše se brda i planina,
Sretno stigli odakle pođoše 320
Jer poćere turske ne bijaše.
Još ne prođe ni neđelja dana,
Stiže aber Karić udovici,
Slijepi guslar donese joj glase,
Lijepu joj pjesmu zapjevao. 325
U pjesmi joj ćerka poručuje:
„Ne boj mi se, moja mila majko,
Hajduci su mene izbavšš,
Na Kordun me sretno dovodili,
Pazili me ko svoju sestricu. 330
Nego kaži Močivuni Peri,
Kom sam mlada srce poklonila,
Od koga me sila rastavila,
Ako li se nije oženio,
I ako me još i sada ljubi, 335
Neka dođe u selo Ljeskovac
Kraj Korane, lađane vodice,
Tu će naći svoju vjerenicu.
Čekaću ga do Đurđeva dana,
Ako mi se do tada ne javi, 340
Ovdje ima mladih graničara,
Sve junaka ljepši od ljepšega,
Tu ću, majko, sreću potražiti.
Kad je majka pjesmu saslušala,
Od radosti suze prolijevala. 345
I dobroga starca darivala.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
