13.
Mrtve večeri
I
Veliko, nijemo, beskrajno i modro
Preda mnom more širi se kô platno,
A tamo daleko strašni ognji gore
Grozni i divni. Plameno i zlatno
To sunce mrije!... Gle ni jednog glasa –
Zaspalo nebo, drijemaju vali;
Spi more daljno, kô mrtvac blijedi
Na svome odru, međ' nebom i žali.
O, zaspi i ti, moje srce bijedno!
Nek umru želje, neka ovog časa
Bolovi zaspu jednim dugim sankom
Kô ovo nebo, more bez talasa.
U Dubrovniku, 1901.
II
Gle more beskrajno, što bez šuma spava,
Kô umoran vojnik iza borbe hude;
Bezbrojne zvijezde preko neba plava
U bezdanoj noći sa trepetom blude!
Diše ponoć nijema! A obale lijepe,
Zavila je velom dubokim i tavnim,
A maslinâ sjenke krstare i strepe
Na grudima mora zaspalim i ravnim!...
A ja, usred noći i tišine grozne,
Kud sa strahom idem, u čežnji bez nade...
Gledajući nebo i zvijezde pozne
Stojim, kao bijednik – pun bola i jada...
