Mrvica filozofije

Simo Matavulj

Mrvica filozofije

Prije njekoliko godina otidoh na zimovnik u primorski grad X. Prvoga jutra, u glavnoj kafani, zatekoh trojicu Biograđana, s kojima se poznavah, te im se pridružih. I oni bjehu došli prije desetak dana da provedu zimu u tome zdravom i jevtinom mjestu, koje se još odlikuje starinskom kulturom i znamenitim brojem inteligencije. Kafana bješe puna građana i graje. Dok su mi Biograđani pričali svoje utiske iz toga, za njih po sve neobičnoga kraja, proglušavaše nas živa prepirka, u dva jezika, srpski i talijanski. Kako koji od građana dođe, uzme njeke novine, čita ih u sebi za njeko vrijeme, pa pročita naglas kakav stav, i onda, obrativ se njekome, proprati, bilo grdnjama, bilo hvalama, bilo ma kakvim tumačenjem. Drugi prihvati protivnijem dokazima i oba se staraju da privuku pažnju ostalijeh. Ponekad, za trenutak, umiješa se treći, a kadgod i više njih, ili cijela publika, te nastane taka zbrka da niko nikoga niti sluša niti razumije. Uz graju mrdaju silno rukama, glavama, nogama. Moji Biograđani, iako gledahu te prizore već desetak jutara, ne bjehu oguglali, neto se čuđahu tolikoj, uzaludnoj potrošnji riječi i pokreta. Ja sam se smijao i pričao im jačih primjera "te uzaludne potrošnje". U tom uđe njeki starčić i snimi cilinder, a sva publika pokloni mu se. Jedan od Biograđana reče mi:

- E, ovo je bela vrana. Taj najduže ostaje u kafani, a živ se ne čuje.

- Zaista, njeki miran čiča, - prihvati drugi. - Svako posle podne igra šaha usred najvećeg meteža i ostane priseban. Oni oko njega mešaju se u igru, čak i dohvataju figure. Njegov drug u igri obično se pomami, a on strpljivo čeka da se stišaju, pa nastavlja po svojoj volji. - Da nije stranac? - zapitah.

- Nije. Ovdašnji je. Kažu da je od velike, starinske familije i da je major u penziji.

Momak mu skide kaput i viknu onome iza tezge:

- Kafu za konta Marketa!

Starčić, velikih, sijedih brkova, rumena, tek obrijana lica energična izraza, bješe u crnu zakopčanu kaputu, sa rozetom u rupici. Momak mu donese napitak i sve novine koje ne bijahu zauzete.

Zovnuh momka i zapitah ga: ko je konte Marketo? Evo šta sve doznadosmo. Konte Marko O., major u penziji, pošljednji je muški potomak starinskog, vlasteljskog doma. Stanuje u svom dvoru, jednome od najstarijih u gradu X. Ima i nješto baštinja. Udovac je, ima i tri kćeri neudate, koje on obožava i ne dopušta da se udaju. Dvije su već matore, a najmlađa je na izmaku mladosti. U nju je zaljubljen njeki mladi učitelj muzike i ona u njega. To zna sav grad, a otac još ne zna. I, veli, sav grad simpatiše zaljubljenim, i sav grad želi da se oni uzmu, i sav grad nestrpljivo očekuje šta će konte riješiti, - hoće li učiniti da mu i najmlađa ostane usidjelica, da ga svijet proklinje. Konte ima i nadimak, u gradu ga obično zovu: Mrvica filožofije, jer mu je najmilija uzrečica: "Treba imati mrvicu filožofije!" (kako naši Primorci izgovaraju riječ filozofija).

Mi se slatko nasmijasmo cijeloj toj istoriji i tome nadimku, pa otidosmo u šetnju.

Istoga dana, poslije podne, nađoh konta Mrvicu gdje igra šaha. Oko igrača sjeđaše velika gomila i bivalo je sve onako kako sam izjutra razabrao, - kibičari ne davahu mira igračima, a on, konte, samo što bi kadikad mirno rekao: "Ta čekajte! Ta, ke dijavolo, treba imati mrvicu strpljenja, mrvicu filožofije!"

Istoga večera, šetajući po korzu s njekim građanima, novijem poznanicima, poznadoh sve tri kontove kćeri. Dvije starije bjehu krupne, lične, ali već prezrele. Najmlađa, elegantna, stasita plavuša, otprilike od dvadeset i pet i šest godina, imađaše nježan luk vilice, labudski vrat, rudu, crvenkastu kosu, nos malo prćast i divne oči. To je bila Slavija. Starija se zvala Eulalija, a najstarija Aurelija. Za njima iđaše lijep, visok mladić, muzičar M.

Dani mi se nizahu jednolično, ali ne dosadno, dok trajaše lijepo vrijeme, ali otpoče kiša, te me satjera ili u sobu, ili u kafanu.

Njekoliko dana padala je na mahove, pa poče trajno. Ne zastudi mnogo, ali vlaga dojadi. Tada se gotovo nastanih u kafani.

Najstalniji kontov partner bješe njeki stari sudija, čovjek veoma nervozan, bez "mrve filožofije". Bješe ih još dvojica neznatnijeh, koje je i suviše lako dobijao. Posmatrajući igru, ponjekad sam kazivao svoj sud, uvijek oprezno. To me je, valjda, najviše preporučilo kontu, te me jednom ponudi igrom. Tada mu se prikazah.

Bili smo jednake snage, - najbolji uslov da se veza održi. Uz to, on je zacijelo osjećao da mi je mio.

Malo po malo, postadoh mu "neophodan". Dođosmo do intimnijeg odnosa, te bi me korio kad bih se zadocnio, ili kad bih izostao. Ja se opet toliko oslobodih da često uzeh ponavljati njegovu omiljenu riječ: "Ke dijavolo, treba imati mrvicu filožofije!" To mi prijeđe u naviku, tu smo izreku toliko ponavljali obojica da jedared čuh gdje za drugim stolom njeko reče: "Eno se Mrvice spremaju za šaha!" Čuh poslije i kafanskoga momka gdje reče: "Šah za Mrvice!!"

Poslije igre, u sutonu, najradije zapodijevasmo razgovor o stvarima apstraktnim i mističkim. On je navodio Hegela, Đobertija, Erazma, čak i Notrdamusa i Svedenborga!

Konte nije rado šetao; iz grada gotovo nikad nije izlazio. Jedino mu je kretanje bilo od kuće do kafane i obratno, a uvijek je išao sam. U potonju, ja ga počeh pratiti večerom, što je izazivalo čuđenje među prolaznicima. Doista se moralo stvoriti uvjerenje da ja imam velik, gotovo tajanstven uticaj na starca. Njekoliko puta opazih da nas i njegove kćeri s prozora posmatraju.

Pred Božić. opet nastade lijepo vrijeme. Jednom, u večernjoj šetnji po trtu, opazih da me gospođica Slavija uporno gleda. To se ponavljalo na svakom sukobu. A jednom, kad dođoh ranije na doručak u kafanu, zatekoh muzičara M., koji tu nikada ne dolažaše. Bješe sa jednijem mojim poznanikom. Ovaj nas upoznade. Očevidno muzičar bješe naročito zato došao. Nastojao je da mi se dopadne.

Bješe tankovijast, elegantan, nješto slabunjav u licu, ali veoma simpatičan. Imao je osobito lijepe plave oči, mala usta i protegljaste, gospodske ruke. Porijekla je bio seljačkog, iz okoline gradske. Još kao gimnazijalac pokazao je neobičnu naklonost ka muzici. Stric njegov, kanonik saborne crkve, koji ga je izdržavao, postara se za vremena da ga i muzički školuje još onda. Poslije ispita zrelosti, stric ga otpravi u bečki konservatorijum, odakle iziđe sa najboljom svjedodžbom, te odmah dobi mjesto učitelja muzike u mjesnoj gimnaziji i mjesto upravnika građanskog orkestra. Već je i komponovao njeke stvari, i građanska omladina smatraše ga kao buduću veličinu. - Nješto od toga znao sam i po čuvenju, a ostalo dopuni mi on potanko, toga jutra.

- Šta li to znači? - pitah se... - Nakon dva mjeseca moga boravljenja u X, toga mladog čovjeka odjednom obuze želja da se pozna sa mnom! Neće, valjda, zahtijevati da mu ja kod konta "provodadžišem?"

Više u kafanu nije dolazio, ali u svakom susretu po gradu pozdravljao me je najumiljatije i izmijenjao bi po koju riječ sa mnom. Najzad, jednog jutra na obali nađosmo se i on poče šetati sa mnom. Bio je uzbuđen, Započesmo razgovor o vremenu, o kojekakvim sitnicama, pa, na moje veliko čudo, odjednom, muzičar mi stade pričati početak i sav tok svoje ljubavi prema kontesini Slaviji, i to tako povjerljivo, tako potanko, kao da bjesmo odrasli zajedno, - što samo može opravdati strast, ali svakako i njeki smjer.

I ja ga zapitah zašto to on meni kazuje, a on mi, bez okolišenja, iskreno, prizna da on i djevojka dođoše "na srećnu misao" da baš mene zamole da utičem na starca, pošto je već poznato da ja imam uticaja na njega, kao niko drugi! I vatreno nastavi:

- Konte je zaista čovjek plemenit, bez aristokratskih predrasuda, obožava svoju djecu, ali, vidite, on ima jednu maniju, on se nikako ne može pomiriti s mišlju da njegova kći može ljubiti njekoga drugoga, razumije se, pa ma drukčijom ljubavlju, sjem svoga oca!

- Šta? Ne vjerujete? - viknu M., na moje odricanje. - Ta pitajte cio grad, ta sav svijet zna šta je bilo sa Eulalijom najprije, pa sa Aurelijom! Prije dvadeset godina, u Eulaliju se bješe zaljubio njeki kapetan ratne mornarice, naš čovjek, vlastelin, mlad, lijep, bogat. I djevojka se bješe njemu svom dušom odazvala. Niko ne sumnjaše da neće doći do svadbe, a dvoje zaljubljenijeh najmanje. Pošto kapetan otkri svoju namjeru kontu, ovaj je bio preneražen. Tražio je od prosioca njekoliko vremena do odgovora, a to je vrijeme ispunio kuknjavom, jadanjem, čak i prijetnjom da će se ubiti! Niti se hranio, ni spavao, niti je htio na oči njekoga od rodbine i od domaćih prijatelja, koji su ga, naravno i po molbi djevojaka i po svome uvjerenju, htjeli orazumjeti. Ništa ne htjede čuti, nikakav drugi razlog nije navodio, do jedinijeh, ludačkih, manijačnih uzvika: "Ne dam ja moje dijete nikome! Nikome! Nikome! Aurelija, srce moje, ako ti to učiniš, znaj da ću se ubiti! Dajem ti časnu riječ da hoću, a ti znaš da ja neću pogaziti zadatu riječ!... Bar, još godinu, dvije, strpi se, o tome ne pominji, ako već. nećeš da čekaš dokle me nestane!..." I padao je preda nju na koljena i ljubio joj ruke. Pošljedica je toga bila da se prosilac udaljio, a djevojka je dugo bolovala, poslije je htjela u kaluđerice, ali i to otac spriječi. Cio grad ga je osuđivao, a on za dugo nije izlazio iz kuće.

- Je li to mogućno!? - rekoh kao za sebe... - Je li moguće da Mrvici filožofije nedostaje toliko mala mrva?

- Da, gospodine - dodade mladić. - Slučaj je zaista nevjerojatan, može biti, jedinstven, ali je istinit. Nakon tri godine, to se isto desilo i sa Aurelijom. Nju je iskao konte B., naš sugrađanin, takođe imućan, zdrav, lijep, obrazovan. Što da vam ponavljam iste stvari. Sve na dlaku bilo je i s njom, kao i sa starijom... Stari konte i danas mrzi konta B., koji se međutijem i oženio.

Nakon poduljeg ćutanja muzičar nastavi:

- Sad sam ja na redu. Zacijelo, kao najglavniji razlog navešće da je on već pri kraju života, pa poslije njegove smrti neka rade šta hoće, a, međutijem, sami vidite da je zdrav kao drijen, da on može živjeti još dvadeset godina, iako je preturio šezdesetu. Njegov je otac živio preko devedeset godina. I, što je najgore, ta njegova... kako da je nazovem?... očinska sebičnost, u suštini i dirljiva i smiješna, biće sve jača u daljoj starosti. Nalazite li i vi da se toga bojati?

- Šta vam ja mogu pomoći, mladi prijatelju? - rekoh najzad, potresen.

Muzičar izvadi iz špaga njeko pismo. Bjehu tri listića ispisana. On nađe na drugoj strani njeki stav, uprije prstom u nj i zamoli me da čitam.

Bješe govor o meni, "o onom fureštom (stranom) gospodinu, o kome papa jednako govori". Slavija se uzdaše, poslije boga, najviše u mene da bi stvar mogao uputiti! Očevidno, u mašti sirote, zaljubljene kontesine, ja sam bio njeki svemogući mađioničar!... Oh kako bih ti rado pomogao, kad bih mogao, jadno dijete!

Ali ti ne pomogoh! Sve se svelo na to što me je stari konte pomrzio i prezreo, ništa manje nego i muzičara!

Onda sam prvi put vidio i dobro upamtio ingliski rukopis vlasteličin. Onda joj bješe oko dvadeset četiri godine, danas ima oko trideset i šest. Onda je ljubila, tj. živjela udvostručenijem životom, gledala na svijet i u budućnost kroz ružičaste snove svoje mladosti, danas joj je, boj se, srce sleđeno.

Možda ne ćaše biti srećnija i da se njen san ostvario, ali svakako bila bi srećnija u putu ka željenoj, zamišljenoj sreći, a to nije malo!...

Svakako, svakako, mnogo bolje ćaše biti da je papa imao još jednu "mrvicu filožofije".