Moj Jovane, orlomane

Moj Jovane, orlomane,
A kamo te, ne bilo te!
Šta učini i uradi,
Kako će ti kuća tvoja
I žalosna braća tvoja?
Što salomi braći krila
I cijelu bratstvu tvome?
Što se, bolan, ne obrnu,
Na žalosnu majku tvoju
I nevjestu dobro mladu
I siročad tvoju malu?
No se nadam, prijatelju,
Ti si braću zamolio,
Da podižu sirotinju,
Da ti tješe staru majku!
Al’ što će ti tužna ljuba,
O za Boga!
No ću tebe prekoriti,
Moj boleći prijatelju!
Što se bolan ne podigneš?
Evo došli prijatelji
I odive, blago, tvoje,
Što ne rečeš: dobro došli!
Ne fala ti, ne valja ti!
Pa ću tebe zamoliti
Moj zavidni prijatelju!
Traži tamo društvo tvoje,
Imaš tamo dobra dosta!
Kad, delijo, tamo dođeš,
Da razviješ svilen barjak
Da pokupiš deli momke,
Deli momke ranjenike
I izbiraš zor junake,
Od Kosova glasitoga,
Naćeš mlade kod starijeh,
Pored Pavla Orlovića,
Naćeš Marka Nenezića!...
Sve junake pod krilima,
Sve se mani krajevima,
Kao sunce nebesima!
Domani se zavičaju,
Tu ćeš naći mnogo brata!
Pozdravi ih, o Jovane!
Kaži tamo za ovamo,
Bješe zora procvjetala,
Zle godine nastupile,
Cvijet momci crnogorski,
Ostraguše pobaciše,
Po sv’jetu se poskitaše!...
Velja bolja obalila,
Glavu bratu izgubila,
Moj Đorđije!
Pa mi kuću zatvorila,
Jarko sunce ukapilo,
Sunce moje!
Majci srce obranjeno,
A tetkama crne dare!...
Pogubila, Bog je kleo!
Potraži mi dična brata,
Dična brata utrenika,
O, Đorđije, sunce jarko!
Kuća ti je pokleknula,
A šljeme se prelomilo,
Na ploču se naslonilo,
Kamen sestri s kraja tvoga!
Kad pred rodsku kuću dođem,
Kad pogledam na prozore:
Tri prozora tri gavrana!
Šćah na vrata da uljezem
Jedan sleće sa prozora
I raširi crna krila,
Ne dade mi da uljezem!
Kraljevi se sjediniše,
Tursko carstvo pregaziše,
Kraljevine proširiše,
Svuda zemlje pregaziše
Tužno roblje izbaviše
I gradove privatiše,
Ma ih tužne okitiše,
Sa glavama juančkijem!
Mnoge majke prokukaše,
Šljemena se prelomiše,
A ognjišta ugasiše.
Kukaj, sestro, do vijeka,
Bez lijeka!