MOJA MISAO
Pod udarom teškim ja klonuti neću,
Što mi skoro vrijeme na uzdarje nosi,
Ni u času mučnu vječno nebo kleću,
Nit ću tuga suzom oko da orosi.
Usude, potegni ljute biče svoje,
Ne poštedi, šibaj, nek krv lije vrela!
Ali nikad misli, ne pomuti moje
Nit očajem vedra nabora mi čela.
Ja sam kao stijena surih naših brda
Na kojoj se munja s gromovima bije,
Ali ona stoji nepomična tvrda
I prkoseć glavu u oblake vije.
Jest' ja čela vedra i muškoga oka,
Očekujem teške časoge iskušenja;
Ja ću u smrt poći junačkoga kroka —
Bez suza i vaja, s puno pregorjenja!
Al iz krvi moje kao oluj jaki,
Misô će se vinut pro naših planina
Oživiće brda, planut kamen svaki,
Osveta će ljuta stići dušmanina.
(1910.)
