Momčilo
Durmitor sinu. Noć zasja, bih rekô,
Kô da se rasu svud grimiz i srma,
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.
Ono se hitri Jabučilo vinu
Pod gospodarom Momčilom, i s krila
Ognjeve pusti. I stoga noć sinu
I porumeni njena crna svila.
Gle kako leti, kao neba znamen,
Kô bura kad se s hrastovima bori!
Gusta mu griva, kao zlatan plamen,
Svrh oštrih greda leprša i gori.
On u noć tone sve dublje i dublje,
A para mu se iz nozdrva žari
Kao pri sjaju razbuktale zublje
Studeni bakar sa kaciga stari'.
Momčilo kliče, i rodnoga kraja
Odjeke prima... Sjajan! S toka svije'
Varnice siplju, i kô do dva zmaja
Sa balčaka mu gore oči dvije.
I sve se blista. Noć trepti, bih rekô,
Kô da se grimiz rasipa i srma.
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.