Moliš se...
Moliš se...
Skrušenim, krotkim glasom prizivlješ ljubav oca,
Njegovoj vječnoj slavi visoko dižeš lavre
I njegovijem likom ukrasio si oltar;
Pred njime klečiš, padaš i u prah čelom roniš, -
Moliš se, hvališ, vjeruješ...
No da l' si dušom svojom pojmio slovo blago?
Jesi li krvlju svetom oprô grijehe duge?
Je li te vjera tvoja vječnoj dobroti digla?
I da l' si srcem viđô istinu otkrovenja?
Jesi li bratu svome donio mehlem rana
I pružio mu srce u času stradanja teških?
Da li si zemlju ovu osveštô mirom svetim,
Prelio potoke krvi suzama pokajanja
I grohot krvave borbe dokončo sa prezrenjem?
Jesi li čuo jauk mnogih plemena zemnih,
Sudbom poniženih, čije se kukavne nade
Mrznu i ginu vječno pod jarmom surovosti?
Jesi li bio sjeme opštih plodova dobra?
Stradanjem, smrću svojom, dajući život drugim,
Jesi li čuo boga!...
Penješ se: umom hvataš vječnost i atom svaki;
Pokorio si sebi silu nadzemnih vlasti -
Obuzdao si snagom volju gromova sinjih;
Prebrodio si čamcem pučinu okeana,
U ponorima morskim našô si blago sebi,
I svu si kuglu ovu željeznim lancem svezô.
No možeš li se hvalit višom vlašću kojom,
Vrlošću misli one rad' koje bogočovjek
Iskapi čašu do dna s praštanjem i s blagoslovom?
Jesi li dušom svojom prezreo prošlost gnusnu?
I je li s tobom gospod, ljubiš li oca vječnog?...
Ne, ti si dželat stari. Ti nisi srcem viđô
Istinu otkrovenja, ti nisi čuo boga,
Porugano je tobom njegovo slovo sveto, -
Kajine, s tvojih ruka još kaplje krv bratovlja...
Pokaj se! Jadni crve, što vjekovima grizeš
Misao spasitelja i samog sebe, pokaj se!
Lukava vjera tvoja nije te k nebu digla -
Osjećô nisi mraka i nisi viđô svjetlost,
Okovan zlom i paklom u ponoru si ostô
Nemoćan, slab i ništavan...
O, puzi, gmiži tako, i čekaj u prahu gnusnom -
Dok sveto otkrovenje ne podari ti krila
Da se uzneseš nebu i budeš božji sin...