Molila se Džinbegova Šaha
svom amidži Džiniću Mujagi:
— Moj amidža, Džiniću Mujaga,
hoću l’ ići Gornjemu Šeheru,
svom dajidži Vaiz efendiji? 5
— Prođ’ se, Šaho, Gornjega Šehera,
jer su doma Bahtijarevići.
Ali reče Džinbegova Šaha:
— Nisu vuci Bahtijarevići,
nisu vuci, neće me ujesti, 10
ni hajduci, neće me ubiti!
Pa se sprema Džinbegova Šaha,
ona ide Gornjem Šeheru
i povede tananu robinju.
Kad su bili kroz novu čaršiju, 15
Šaha svoju robinjicu pita:
— Robinjice, po bogu sestrice,
stoji l’ meni tulbent povisoko?
Vide l’ mi se oči i obrve
i gospodske duge trepavice? 20
Njiše l’ vjetar sindžefli feredžu,
vide l’ mi se puli čiftijani,
sjedi li mi Bahto na dućanu,
je l’ m’ u ruci srmajli mahrama,
miriše li sva čaršija njome? 25
Mislili su da niko ne čuje,
al’ to Bahto i čuje i gleda
pa on skoči na noge lgane:
uze Šahu za bijelu ruku
i odvede bijelu dvoru svome.30
Reference
Izvor
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 712.
