Mladi Ljubo lov lovio vior planinom,
Do podna mu žarko sunce lice umori,
Traži Ljubo zasijenca da se zakloni.
Bog mu dade zelen javor pri bistroj vodi,
Tu je Ljubo počinuo, pa je zaspao. 5
A kada se razabrao i probudio,
Kad kod njega mlada Soka ljepša od vile,
Ma joj veli mladi Ljubo, mlada delija:
„A tako ti dušo Soke oklen kod mene,
Ali si mi došetala iz ravna polja, 10
Ali si mi s rosom pala iz vedra neba”?
Kad to čuje mladi Mladen[1] prihvati mu je,
Pa pošeta kraj Dunava kao gospodar,
Spored njega snaja svoja kao gospođa.
Ma govori mladi Ljubo, mladi delija: 15
„Aferim ti, moj Mladene, brate rođeni,
Đe mi šetaš kraj Dunava kao gospodar,
Spored tebe ljuba moja kako gospođa,
Drago ti je srce moje kad je pogledam”!
Milorad Radević, Miodrag Maticki: Narodne pesme u Srpsko-dalmatinskom magazinu, Matica srpska, Institut za književnost i umetnost, Novi Sad * Beograd, 2010., str. 66-67.
