Mijat spasava Kraljevića Marka

Izvor: Викизворник


Mijat spasava Kraljevića Marka

0001 Vino pije Kraljeviću Marko
0002 U Karlovcu, gradu bijelomu;
0003 Vino pije, u zlo ga popio,
0004 Sve on Turke na megdan pozivlje.
0005 Ni jedan mu ishodit ne smide.
0006 Sastade se trideset Turaka,
0007 Pa beside krčmarici mladoj:
0008 »Zlo ti jutro, krčmarice mlada!
0009 Opoj-der nam neznana deliju,
0010 Evo tebi triest kesa blaga.« 
0011 Kad je kuja blago potpazila,
0012 Dozivala Kraljevića Marka:
0013 »Hajde amo, neznana delijo!
0014 Ispijajmo vino i rakiju:
0015 Nemoj plaćat pare ni soldina!« 
0016 Kad je Marko riči razumio,
0017 Primaknu se bačvi trećakinji,
0018 Sa tri ju je prsta podignuo,
0019 Pa je čepić-grlo otvorio:
0020 Ne priduši, dok ju ne prisuši.
0021 Opet ju je na kantir spustio,
0022 Pa on svlači zelenu dolamu,
0023 Na nju sio i noge podvio.
0024 Tu potpazi trideset Turaka,
0025 Privari se, ujede ga guja,
0026 Pa dozivlje krčmaricu mladu:
0027 Krčmarice, tri te jada bila!
0028 Donesi mi jošter kupu vina,
0029 Kojoj mira taman od barila.« 
0030 Kada ga je ona razumila,
0031 Donese mu jednu kupu vina.
0032 A da vidiš Kraljevića Marka!
0033 Na kolina on je oba kleka’,
0034 A sa glave kalpak podignuo,
0035 Naopako ruke izvrnuo,
0036 U zube je kupu prihvatio,
0037 Ne priduši, dok je ne prisuši,
0038 Priko sebe kupu prihitio,
0039 Među Turke njome pogodio
0040 Dvama-trima glave je razbio.
0041 Muče Turci, ništa ne govore
0042 A od straška Kraljevića Marka.
0043 Ni po sata prolazilo nije,
0044 Zdrava Marka zabolila glava.
0045 Zaspa Marko, kano janje mlado.
0046 Kad to vide trideset Turaka,
0047 Od zemlje se na noge skočiše,
0048 Oko Marka rukam’ oklopiše,
0049 Donesoše troje lisičine,
0050 Dvoje nove, a treće polovne,
0051 Svezaše mu ruke naopako
0052 Od lakata do britkih nokata,
0053 Iz nokata crna krvca lije,
0054 Al ne čuje Kraljeviću Marko.
0055 Donesoše teške bukagije
0056 Što pizaju sto i dvaest oka.
0057 Zaključaše do dvi noge bile,
0058 Donesoše alku, gvožđe teško,
0059 Zaključaše Marka oko vrata.
0060 Spava Marko do zorice bile,
0061 Probudi se u zoricu bilu,
0062 Hoće Marko da rukama krene,
0063 Al ne dadu troje lisičine.
0064 Hoće Marko da na noge skače,
0065 Al ne dadu teške bukagije.
0066 Hoće Marko da podigne glavu,
0067 Al ne dade alka gvožđe teško.
0068 On zacvili kano dite malo,
0069 »Ajme meni, do Boga miloga!
0070 Što sam vama na ža’ učinio,
0071 Da ste mene svezali ovako?« 
0072 Beside mu trideset Turaka:
0073 »Kurbo jedna, Kraljeviću Marko,
0074 Sutra ćemo tebe obisiti
0075 Pod bijelim gradom od Karlovca.« 
0076 Kad je Marko riči oćutio,
0077 Teško cvili i suze proliva,
0078 Pa sve misli od jutra do podne:
0079 Kakono bi Turke privario,
0080 A od smrti sebe izbavio.
0081 Sve je misli na jednu smislio,
0082 Pa je Turcim’ ti’o besidio:
0083 »Čujete me, Turci Karlovčani!
0084 Ako, boni, za Boga znadete,
0085 Dones’te mi divit i hartiju
0086 I kunkura, crnog murećipa.
0087 Nakitit ću listak knjige bile,
0088 Poslat ću je virenici ljubi.
0089 Ja imadem tanku košuljicu;
0090 Otkad sam je Marko nabavio,
0091 Nikada je nisam oblačio.
0092 Neka dođe, nek mi je donese,
0093 Obuć’ ću je, žalosna mi majka,
0094 Kada junak pođem na višala:
0095 Nek se bili moje bilo tilo!
0096 Bit će dika i moja i vaša,
0097 Svak će reći, da su dobri Turci
0098 U Karlovcu, gradu bijelomu.
0099 Vami ljuba, meni košuljica!« 
0100 Turci mudri, pa se primudriše.
0101 U tomu ih Marko privario.
0102 Donesoše divit i hartiju
0103 I kunkura, crnog murećipa,
0104 Desnu Marku popustiše ruku.
0105 Malo se je Marko priklopio,
0106 Pa napiše listak knjige bile.
0107 Ne piše je virenici ljubi,
0108 Neg ju piše pobratimu svomu
0109 Po imenu Tomić Mijovilu:
0110 »Pobratime, Tomić Mijovile,
0111 Gdi si godir u nevolji bio,
0112 Svagda sam te Marko izbavio,
0113 A sada sam jada dopanuo,
0114 Iz koga se izbaviti ne ću.
0115 Šalji knjige na sve četri strane
0116 Dojednomu pobratimu momu.
0117 Sutra će me obisiti Turci
0118 Pod bijelim gradom od Karlovca.« 
0119 Sva četiri kraja priskupio,
0120 Pa među njih pečat udario,
0121 Pa otpuca puca od nidarja,
0122 Iz nidarja sokola izvadi,
0123 Pod krilo mu knjigu podmetnuo
0124 Pa sokolu svomu besidio:
0125 »O sokole, siva ptico moja!
0126 Uzvijaj se nebu pod oblake,
0127 Pa der leti u Vranić planinu,
0128 Gdino jela obisila grane,
0129 Da su zdravo sve junačke glave!
0130 Podaj knjigu pobratimu momu,
0131 Pobratimu Tomić Mijovilu.
0132 Već te molim, soko ptico siva,
0133 Kad si gori, neka si mi amo!
0134 Tim odleti soko ptica siva,
0135 Opet Turci savezaše Marka.
0136 U lipa je doba ptica došla:
0137 Taman Tomić prihvatio čašu:
0138 »Zdrav’, družino, mila braćo moja!
0139 Ni u moje, ni u vaše zdravlje,
0140 Neg u zdravlje onog junaka,
0141 Koji bi se ovde nalazio,
0142 Pa otiša’ Livnu na Krajinu,
0143 Pa donio, što je od potribe:
0144 Svakom drugu po jedne opanke,
0145 Mijovilu čizme do kolina!« 
0146 U ta doba soko ptica siva,
0147 Na jelu je nožice spustila,
0148 Ispod krila knjigu ispustila,
0149 Na kolino Tomić Mijovila.
0150 Kad je Mijo knjigu ugledao,
0151 Ni pola ju proučio nije,
0152 Od zemlje se na noge skočio:
0153 Pa on ciknu kao zmija ljuta:
0154 »Ajme meni, do Boga miloga!
0155 Gdi ste braćo, trideset hajduka,
0156 Što imasmo, sada izgubismo:
0157 Desno krilo, Kraljevića Marka,
0158 U Karlovcu, gradu bijelomu.
0159 Dite moje, nejaki Marjane!
0160 Na noge se, ako Boga znadeš
0161 Pa poleti ka Prilipu gradu,
0162 A do kule Kraljević Andrije!
0163 Pa se svrni niz kršne Kotare,
0164 Obznani mi pobratime moje,
0165 Kaži njima, što je i kako je.
0166 A ja iđem s ostalom družinom
0167 Do Karlovca, grada bijeloga,
0168 Ne bi l’ živa zaticao Marka,
0169 Ne bi li mu glavu skapulao. « 
0170 Kad Marjane strica razumio,
0171 Hitro se je na noge skočio,
0172 Pa prihvati čašu i mišinu,
0173 Pa se napi vina rujenoga,
0174 Pa prihvati torbu uprtnjaču,
0175 Pribaci je na pleća junačka,
0176 Pa pojaše konja od megdana,
0177 Pa eto ga niz Vranić planinu.
0178 Mijo ode s ostalom družinom,
0179 I ponese badilj i motiku,
0180 Čim će kopat bojne meterize
0181 Mijovilu dobra srića bila,
0182 U lipa je doba dolazio
0183 U po noći, kad ne vidi nitko:
0184 On iskopa bojne meterize
0185 S ono svojih triest dobrih druga;
0186 Zakopa se u zemljicu crnu,
0187 Da ga ne bi poznavali Turci.
0188 A da vidiš maloga Marjana!
0189 On dozivlje Kraljević Andriju:
0190 »Pobratime, Kraljević Andrija!
0191 Da si, bolan, do zorice bile
0192 Do Karlovca, grada bijeloga!
0193 Sutra će ti bratac poginuti;
0194 Turci će ga popet na višala
0195 Pod bijelim gradom od Karlovca. « 
0196 Misli Marjan, da ne čuje nitko,
0197 Al to čulo dvoje djece male,
0198 Oba sina Kraljevića Marka:
0199 Pilip jedno, a Nikola drugo,
0200 Ne bilo im ni dvanest godina.
0201 Kad su oni riči razumili,
0202 Odletiše u podrume dolnje,
0203 Opremiše do dva konja dobra,
0204 Pa ovako stricu besidili:
0205 »A naš striče, srce iz nidarja,
0206 Vodi-der nas kršom i planinom
0207 Do Karlovca, grada prokletoga,
0208 Unde će nam babo poginuti.« 
0209 Stric Andrija dici govorio:
0210 »Odotle se, draga dico moja,
0211 Ja ne iđem do Karlovca grada,
0212 Nego iđem u kršno Primorje,
0213 Na oklade vino ispijati.« 
0214 Al se dica tomu ne viruju,
0215 Pa Nikola ti’o besidio:
0216 »O Pilipe, brate od matere!
0217 Kuda ćemo, žalosna nam majka?
0218 Ne znademo puta ni raskršća
0219 Do Karlovca, prokletoga grada,
0220 Da vidimo stara babu našeg,
0221 Gdi će nami ludo poginuti.« 
0222 Obadva su konje pojašili,
0223 Razigraše konje od megdana,
0224 Jedan drugom uteći ne može.
0225 Gledala ih vila iz oblaka,
0226 Sama sobom ona besidila:
0227 »Koji bi se junak nahodio,
0228 Pogubio dvoje dice male,
0229 Dala bi mu pola snage svoje! « 
0230 U ta doba, mili pobratime,
0231 Sedam braće, sedam Smiljanića,
0232 A za njima devet Jugovića,
0233 A za njima trideset srdara,
0234 Svih trideset iz ravnih Kotara,
0235 A za njima Kraljević Andrija,
0236 Za Andrijom Senjanin Ivane.
0237 U lipa su doba dolazili
0238 Do Karlovca, grada bijeloga:
0239 Nahodiše svoju družinicu.
0240 Besidi im Tomić Mijovile,
0241 »Da vam bora, pobratimi moji!
0242 Biž’te s konjma u goru zelenu,
0243 Da vas ne bi Turci poznavali.« 
0244 Kad se svane i sunce ograne,
0245 Udariše topi i lumbarde
0246 Na Karlovcu, prokletomu gradu.
0247 Skupiše se malo i veliko
0248 Gledat smrtcu Kraljevića Marka,
0249 Pa je Marko ti’o besidio:
0250 »Čujete l’ me, Turci Karlovčani!
0251 Doved’te mi šarca od megdana,
0252 S njime ću se jadan alaliti.« 
0253 To su Turci za Boga primili,
0254 Pa šarina Marku dovedoše.
0255 Kad je Marko šarca ugledao,
0256 On zažali kano dite malo:
0257 »Ajme, šarče, srce iz nidarja!
0258 Ja ne žalim, što ću poginuti,
0259 Već ja žalim, šarče od megdana,
0260 Komu ću ja tebe ostaviti!« 
0261 Kad je šarac riči razumio,
0262 Primaknu se svomu gospodaru,
0263 Oko Marka Turke razgonio,
0264 Po pasu je Marka uhvatio,
0265 Na rukama sindžir izlomio,
0266 Pa on kleče na sve četri noge,
0267 U sedlo se privalio Marko,
0268 S njime biži priko svega grada.
0269 Za Markom se Turci otisnuli,
0270 Al je Marku loša srića bila:
0271 Od grada mu zatvorena vrata.
0272 Ali šarac, konjic od megdana,
0273 Sve četiri noge prikupio,
0274 Od grada je bedem priskočio,
0275 I prinese svoga gospodara,
0276 S njime biži niz polje zeleno.
0277 Za njim su se otisnuli Turci,
0278 Suzbio ih Tomić Mijovile,
0279 Pa izleti prid svog pobratima,
0280 Dodade mu brijatkinju ćordu.
0281 Kad se Marko gvožđa dobavio,
0282 Unatrage šarca obrnuo:
0283 Siče Turke na obidve ruke;
0284 Dokle dode do Karlovca grada,
0285 Pet stotina otkinuo glava.
0286 Kad je doša’ prid pjanu mehanu,
0287 Gdi-no staše krčmarica mlada,
0288 On uleti u pjanu mehanu,
0289 Pa uhvati krčmaricu mladu:
0290 Oba joj je oka iskopao,
0291 Obe joj je ruke odsikao,
0292 Obe joj je dojke prorizao
0293 Proz dojke joj prste primećao.
0294 Izveo ju prid pjanu mehanu,
0295 Pa joj Marko riči besidio:
0296 »Pohvali se, krčmarice mlada,
0297 Da s’ opila Kraljevića Marka! « 
0298 Natrag se je Marko povratio,
0299 Zdravo ga je družba dočekala.
0300 Na Karlovac skladno udariše,
0301 Pogubiše malo i veliko,
0302 A i kršno roblje zarobiše;
0303 Zarobiše sedam tovar’ blaga,
0304 Zarobiše triest divojaka,
0305 Pa se zdravo natrag povratiše.
0306 Kad su došli u Vranić planinu
0307 Po družini blago podiliše,
0308 Momci su se s curam’ oženili,
0309 Svak otiđe dvoru bijelomu,
0310 Osta Mijo u Vranić planini,
0311 Pa četuje, kuda i dosada.



Izvor[uredi]

Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Odio prvi. Junačke pjesme. I/5. Junačke pjesme (uskočke i hajdučke pjesme), knjiga osma, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, 1939.