Mijat Tomić u Lipet-planini

---

Mijat Tomić u Lipet^[1]-planini

Knjigu piše Deli-Markoviću,^[2]
Knjigu piše od Mostara ravna,
Ter je šalje pobratimu svome
Po imenu Tomić Mihailu,
U knjizi ga l'jepo pozdravljaše 5
I ovako njemu govoraše:
»Pobratime Tomić Miovile,
Ne znaš, jadan, niti mogu kazat,
Kakva žalost ovdje j' učinjena:
Pogibe mi jedan junak silni 10
Od Turčina Hrnjice Mujage,^[3]
Koji jučer ods'ječe mu glavu,
A njegovu odsječ ne mogosmo,
Jer g' odnese brza paripina,
Zato tebe molim i zaklinjem 15
Da mi dođeš štono prije možeš,
Baš na pomoć u Lipet planinu;
Ev' ovda će Hrnjica Mujaga
Prolaziti u prvu nedjelju
I provesti roblje nebrojeno.« 20
Kad Mijatu listak dohodio,
Knjigu štije a na nju se smije;
A govori njegova družina:
»Otkud knjiga Tomić arambaša,
Otkud knjiga, od kojeg li grada, 25
Nosil' nama ugodne glasove?«
»Ova knjiga, moja braćo draga,
Od junaka Deli-Markovića,
U kojoj nas sve pozdravalja l'jepo
I poziva na pomoć vitešku. 30
Ondje je se junak izlegao
Po imenu Hrnjica Mujaga,
Ki kršćanstvu mnogo nahudio
Robeć, paleć sela i varoše,
Od Žabljaka^[4] do Mostara grada; 35
Što god bjaše mladi djevojaka.
To Turčine oskvrnuo pusto,
Udovice robljem zarobio,
S'jede starce konjem pogazio.
Neg ajdemo, moji vitezovi, 40
Što nas brze noge nosit mogu.«
Tude oni puške priprazniše
I iznova jedro napuniše
Te odoše na Lipet planinu;
Kada bili na planini gustoj, 45
L'jepo ih ja hajduk dočekao
Dočekao Deli-Markoviću,
S rujnim vincem, ognjenom rakijom.
Malo vr'jeme postanulo biše,
Huka, buka niz Lipet planinu, 50
Da sve lišće s bukava opada
Od jarosti silnoga Mujage,
To slušaše do dva arambaše.
To slušaše tere besjedaše:
»Bože mili, da harli Turčina, 55
Kako viče, kak l' povikuje,
Misli jadan da g' niko ne čuti
I da ć' uv'jek s mirom prohoditi
I kršćansko roblje provoditi
Bez udesa vuka i hajduka.« 60
Dok junaci tako besjeđaše,
Ugledaše s' kroz goru zelenu
Silne mazge, jake bedevije,
A na njima svila i kadifa,
I još tomu blago nebrojano, 65
A za njima tri sindžira roblja,
Koje Mujo zarobio bješe
U Trebinju i okolo njega.
Jedno roblje l'jepih djevojaka,
Drugo rablje mladije momaka, 70
Trće roblje jedrih udovica,
A za njima Hrnjica Mujaga
Glasno pjeva da se gora trese,
Na glavi mu čelinka se vije,
A mrki ga prikrilili vuci, 75
Ko da janje u zubima nosi,
A pod njime silni đogat skače,
I kamenje nogam prebacuje.
Kad ga Mijo na đogi spazio.
On govori svojem pobratimu: 80
»Da na njega oganj oborimo.
Pa što nama Bog i srića dade!«
Te prihvati šaru posrijedi,
Jezus reče, na koljna kleče,
Tere pušci živu vatru daje, 85
Dobro ga je junak pogodio,
Bas međ puca, gdje mu srce kuca;
Pade Mujo u travu na glavu,
»Jallah!« reče, a dušu ispusti.
Momci pak se drugi zam'ješaše 90
Među silnu hordu od Turaka,
I krvavi pod mač okrenuše;
Tko uteče vesela mu majka,
Tko ostade nek kuka do v'jeka.
Tužno roblje od zla izbaviše, 95
Bedevije jake pohvataše,
I među se blago razd'jeliše;
Čohu mjere od jele do jele,
A dukate kalpakom Tomića;
Markoviću vrlo mučno bilo. 100
Što je Tomić sebi zadržao
Do dv'je puške Hrnjice Mujage,
Jer ji takvi' nigdje ne bijaše,
Ni u cara od Stambola^[5] grada.
Zato se je s Mijom posvadio, 105
A svađanje uv'jek bitku rađa;
Tude Mijo malo sagr'ješio,
Jer orani pobratima svoga,
Al za gr'jehom sveto pokajanje;
On pogleda Deli-Markovića, 110
Pogleda ga grozne suze lije,
Te g' uziina za desnicu ruku,
Cjelujuć ga oproštenje pita:
»Oprosti mi moje d'jete drago
I na zemlji i na nebesima, 115
Pred ljudima i preda božanstvom,
Ja se kajem i gr'jehe poznajem,
Ali svašta prijateljstvo mrzi,
Kao braća jesmo se sastali,
Kao braća da s' i rastanemo. 120
Otuda se Tomić podigao,
Sa družinom k Vranu na planinu,
Osta junak Deli-Markoviću
U sred guste Lipeta planine!

Od Posušja (sredina XIX. st.)

---

Reference

1. Lipeta je planina južno od Konjica, i u tursko doba preko nje je išao put Sarajevo—Mostar. Radi čestih hajdučkih napadaja na tom mjestu na trgovačke karavane Turci su taj dio puta u 17. stoljeću nadzirali i čuvali.
2. Mikula (Nikola) Deli-Marković je povijesna osoba i bio je zapovjednik jednog ratnog broda u Makarskom primorju. Na njegovom brodu služio je godine 1642. poznati junak iz narodne pjesme »Starac Vujadin«, Milić Vujadinović. Po Kačiću (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Zagreb, 1964. str. 612), Deli-Marković je bio rodom iz Hercegovine. Postoji mogućnost da je Deli-Marković doista bio hajduk u Hercegovini, kao što se i govori u ovoj pjesmi; prije nego što se nastanio u Igranima u Makarskom primorju.
3. Mujo Hrnjica je jedan od onih muslimanskih ratnika koji se najčešće spominju u narodnim piesmama. Živio je u Kladuši na Krajini (turskoj), gdje je bio turski harambaša. Mujo Hrnjica u povijesnim izvorima spominje se prvi put godine 1621, zatim godine 1637, kad mu je u pobuni Krajišnika protiv bosanskog paše Silhadar Mehmed Vuče pod Banjom Lukom poginuo brat Halil. Mujo Hrnjica se spominje još godine 1641. u izvješću Vuka Frankopana, kad je u Kladuši služio kao harambaša. Po predaji, Hrnjica je bio poglavar svih turskih četa na Krajini; ratovao je po Ravnim Kotarima, do Senja i po Lici. Poginuo je, po predaji, u Petrovoj gori od pobratima Mehe Katarice. U Kladuši se i danas pokazuje na mjesto gdje je bila kula Muje Hrnjice, na grobove majke i braće Hrnjića i druge toponime vezane za uspomenu na tog slavnog ratnika.
4. Mesto u Crnoj Gori.
5. Stambul (tur. Istanbul) je Carigrad, danas najveći turski grad, a od godine 1463. pa do godine 1923. bio je glavni grad Turskog carstva.

Izvor

• Mijatović Anđelko: Narodne pjesme iz Hercegovine i Duvanjsko-Livanjskog kraja, Duvno, Naša ognjišta; Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1975., str. 28-33.