Mijat Tomić odmeće se u hajduke

Izvor: Викизворник


Mijat Tomić odmeće se u hajduke

Bože mili, na daru ti fala!
Liepo ti je Duvno polje ravno:
Po njem raste bielica pšenica,
Konjska hrana zelena travica.
Zaludu mu sva lepota bila, 5
Jer su Turci polje pritisnuli,
U svoj begluk njega prisvojili. -
Ponajviše Jabuku livadu,
Liepu ravan Tomića Mijata.
Begluk kupi Suzica kadia 10
Silno Ture od Županjca grada,
Dvie stotine mladih kosiocah,
A pred njima hitrog kosabašu,
Glavom brate Tomića Mijata.
Svi se kosci rano izkupili: 15
Kose klepću, pa ih oštre brusom,
Zarediše jedan do drugoga.
Svi se čude, što Mijata nejma!
Malo vrieme, a za dugo nije,
Pomoli se Tomiću Mijate, 20
Pa koscima Boga nafalio,
Oni njemu liepo prifatili.
Neprifaća Murate subaša,
Već on terže iz sagrie ćordu,
Pa Mijatu kerko progovara: 25
„Bre džidio! vlašće neoprano,
Turski begluk, u tebe je šala?“
Sabljom mahnu, htiaše odsieć glavu.
Hitar se je Miho dogodio,
Skokom skače, za šaru se fataa; - 30
Puče šara, pogodi Murata
U zlo miesto, gde mu serdce kucaa;
Pade Ture glavom bez uzglavja
Gde je palo, tu je i ostalo.
A zavika Tomiću Mijate: 35
„Stante kosci! nekoste livade
Jabuka je moja diedovina;
Doka mene u životu bude,
Da vidimo ko smije kost
Tko je junak, neka zamnom iđe, 40
Evo njima haran harambaša.“
Ode Miho u Vran, u planinus
Liepo družtvo sebi sakupio,
Sve po izbor Duvnjake junake,
Kojm nije žao poginuti, 45
U koga je kuća kabanica,
Male puške bratac i sestrica,
Duga šara i otac i majka,
I koji se neboje Turakah.
Često iđu noćom do Županje, 50
Plieno gone, liepo robje vode,
Za njeg išću mito svakojako,
Ponajviše groše i dukate.
Ljuto cvile Turkinje gospoje,
A proklinju Suzicu kadiu, 55
Što nehta Mije haramie,
I nesieče njegove družine.
Ta se tužba do kadie čula,
Pa on pušća dva mlada telala,
Da telale od jutra do mraka: 60
„Nijel' koga porodila majka,
Da otiđe u Vran, u planinu
I ufati guju šarovitu,
Jal ufati, jal donese glavu?
Liepo bi ga kade nadario: 65
Dao bi mu Mihinu livadu,
I robinju njegovu sestricu;
Uz robinju plemenitu Fatu
Kćercu svoju liepu jedinicu;
Uza kćercu tri stotin' dukatah. 70
Sve delie u Županjcu bile,
Sebe fale i svoje oružje,
Svaki hoće ufatiti Mihu.
Ta se fala po daleko čula,
To začuo Tomić u planini. — 75
Siedi Miho u pećini stieni,
Svojim družtvom hladno pije vino.
Kad se junak vina ponapio
Pa mu vince udrilo u lice,
Družini je svojoj besiedio: 80
„Pijte bratjo do zahoda sunca;
Noćas valja nama četovati,
Do Županjca biela sahoditi,
Našeg kadu liepo pohoditi,
Da mu platim begluk travarinu.“ 85
U hajdukah pogovara nejma:
Pripinjaju na kaiš opanke,
Upertnjače na ramena torbe,
O ramenu tanke talianke,
A u ruke težke madžačine. 90
Sunce zajde, a miesec izajde,
Miho s družtvom u Županjac dojde.
U dobra je doba dolazio,
Po jacii na dva na tri sahta.
Sve pospano, kano i poklano. 95
Kuca Miho na avlinskim vratim;
A pita ga tanehna robinja:
„Tko to kuca sada u nevrieme?
Sve zaspalo na mehku dušeku.“
Progovara Mihat harambaša: 100
„Ja sam momak iz sela Kongore,
Sin jedini kongorskoga kneza;
Izprosio kićenu dievojku,
Mati daje, otac je nedaje,
Veče drugom curu preprodaje; 105
Skupih svate, ja oteh dievojku.
Došo jesam do našeg kadie,
Dat ću njemu trie madžarie,
Pet ovnovah i pet jalovicah,
Nek nas vienča dobar efendia.“ 110
Sve robinja efendi kaže.
Lakome su oči pri pogači -
On hajducim otvorio vrata.
Sagleda ga Mijat harambaša,
Pa kadi oštro progovara: 115
„Ej Turčine! vlaška izjelice!
Ti si raju poslo u prosjake,
Mene Mihu među gorske vuke,
Tebe Miho svetcu Muhamedu.“
Mahnu sabljom, odsieče mu glavu, 120
Porobi mu, što se naći može;
Zarobi mu kćercu jedinicu,
A izbavi tužnu robinjicu,
Seku svoju, Marjanovu majku;
Žene njemu pogubiti nehtje, 125
Nek mu ona na mezaru kleči,
Boga moli za njegovu dušu.
Odalen se Miho podignuo,
Četu vodi u zemlju kaursku,
Četa prie, sada su svatovi 130
Pokerstio plemenitu Fatu,
Bila Fate, a sada je Kate,
A vienča je sebi za ljubovku.
Pir činili, družtvo veselili,
Sve u strahu Boga velikoga. 135
Lipa Kate u Primorju stala,
A vojno se po planini šeta,
Turke sieče, a uciene prima,
Novce šalje u Primorje Kati,
Nek se kiti, nek se Mihe siti; 140
Kada Miho u Primorje siđe
Da zateče piva izobila,
Tanka ruha i biela kruha.
Bratjo moja, istina je bila,
Odkada je zapievala vila, 145
Nije majka rodila junaka
Ni u četu junačku spremila,
Ko što spremi Tomić Mihovila.
Mloge junak on pogubi Turke
Doka svoje okervavi ruke; 150
Strah zadade dietci u bešici,
On ucvili mloge udovice,
I rastavi brata od sestrice.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Narodne piesme bosanske i hercegovačke, skupio Ivan Franjo Jukić Banjolučanin i Ljubomir Hercegovac (Fr. gr. Martić), izdao O. Filip Kunić Kuprješanin; svezak pervi, piesme junačke; u Osieku 1858; tiskom c. k. povl. tiskarne Drag. Lehmana i drugara. Str. 556-561