Miloš u Kosovu

Kako sjutra bijel danak svanu,
uranio vojvoda Milošu,
prije zore i prije Danice,
pak oprema sebe i Ždralina.
Kad Danica pomolila lice
i zorica zemlju opsjenula,
on izvede svojega Ždralina,
dovede ga do čadora svoga,
pa pripasa brijetkinju đordu.
Gledaju ga sve srpske vojvode,
hoće l' stvorit što je govorio;
dokle Miloš posjede Ždralina.
Kad viđeše do dva pobratima,
posjedoše konje od mejdana,
za Milošem konje naćeraše
na Sitnicu studenu vodicu,
na Sazliju, kamenu ćupriju,
i ćupriju zdravo pregaziše.
Kad u tursku vojsku zagaziše,
bojna koplja strmu okrenuše;
misle Turci Srbi će se predat,
pred njima se rastavljaju Turci,
sve među se oni govorahu:
„Blago nama danas do vijeka,
predaše se tri srpske vojvode
kojih smo se najgore bojali.”
A Miloš im s konja odgovara:
„Jadni Turci, vi manite glave,
viđećete preda' kako sam se
dok dopanu naši vitezovi,
pak vas stanu gonit na buljuke
kano vjetar snijeg na smetove,
raskidati vama utrobice
kano vuci ovcam' džigerice.”
To ne znaju što im Miloš kaže
veće caru na muštuluk trče:
„Evo nama tri srpske vojvode
kojih smo se najgore bojali,
oni idu da s' predadu nama.”
Njima care velik bakšiš daje,
pa sastavi svu ulemu listom,
i ulemu care zapituje:
„Što ću Vlasim' ja sada pružiti,
ali nogu, al' bijelu ruku?”
Ta ulema caru govorila:
„Sramota je Vlahu pružit ruku,
pruži nogu, nek t' u nogu ljubi,
neka ti je vazda pod nogama.”
Progovara vezir uštuglija:
„Car-Murate, od istoka sunce,
hoćemo li preda njih izići?”
Odgovara silan car-Murate:
„Otidite preda njih u polje,
pak prostrite tri čohe velike:
jednu čohu prostrite crvenu,
drugu bjelu, a treću zelenu;
kada sluge konje naćeraju,
ako idu da s nama ratuju
hoće sve tri nogam' pogaziti;
ako nose od gradova ključe
i harače od sedam godina,
crvenu će čohu pregaziti,
i crvenu i čohu bijelu,
a zelenu na koplja dignuti,
pak ispod nje konje proćerati.”
Kad dočuše carevi ridžali,
odlećeše pred srpske vojvode,
prostriješe tri čohe velike.
Kad vojvode konje naćeraše,
sve tri čohe nogam' pogaziše.
Kad to viđe vezir uštuglija,
pogovara turskom car-Muratu:
„Vidi, care, sluga Lazovijeh
kako čohe nogam' pogaziše!
Hoće s tobom zaturiti kavgu,
ne nose ti od gradova ključe.”
Progovara silan car-Murate:
„Nije tako, moja đeco draga!
Da su šćeli zametnuti kavgu,
davno biše povadili đorde;
đauri se pjani dogodili,
u pjanosti čohu pogazili.”
U to doba Miloš na Ždralinu
sa obadva svoja pobratima;
odjahaše konje od mejdana.
Izlećeše carevi seizi
da Milošu prihvate Ždralina;
ne dade ga carevim seizim',
već ga daje Kosančić-Ivanu:
„Pričuvajde mojega Ždralina
dok uljegnem caru pod čadora,
da ga vidim i da ga spomenem
kakono sam sinoć govorio.”
Pak upade caru pod čadora.
Opazi ga silan car-Murate,
po šiljtetu nogu opružio;
misli care Miloš će ga ljubit,
te ovako njemu progovara:
„Lako malo, Lazareva slugo,
nemoj moje gaziti serdžade,
već mi ljubi čizmu i mamuzu.”
Planu Miloš kao vatra živa,
na Murata naskočio vučki,
britku sablju povadi hajdučki,
živa cara Miloš rasporio
od učkura do grla bijela.
Jadan Murat bez riječi z'jeva,
pod čadorom Miloševa sablja
po glavama kao munja s'jeva,
te obara careve vezire;
posiječe vezir-uštugliju,
i do njega muhur-seibiju,
i carevih dvanaest ridžala;
dok dopade do konja Ždralina,
sedamdeset odsiječe glava.
Sva tri pobre konje posjedoše,
kroz Kosovo konje povratiše
i u Turke juriš učiniše.
Bože mili, nemila sastanka!
Kad se stade krvca proljevati,
da je kome stati pa gledati
kako srpske sijevaju đorde,
kako l' turske zijevaju glave!
Ljuto sjeku srpske vojevode,
sjeku Turke ka' zelenu travu:
kud prolazi Toplica Milane,
dobra biše kola prolazila;
kud prolazi Kosančić Ivane,
dvoja biše kola prolazila;
kud prolazi Obilić Milošu,
troja biše kola prolazila.
Uzavrela sva ordija turska
da zastavi vojvodama puta,
ali ništa učinit ne može.
Dobri konji a silni junaci,
posjekoše svu carevu vojsku;
pokraj vode konje odjahaše,
na Sitnicu vodu silaziše,
umivaju potamnjelo lice
i krvave ruke do ramena,
rashlađuju svoje pusto tjelo,
da svijetli gospodaru pođu.
Peruć' lice na vodici hladnoj
među se su momci govorili
kako im je kom u boju bilo,
dok zareče vojvoda Milošu:
„Avaj, braćo, žao mi do boga
đe ostade vjera u nevjeri!
Sinoć sam se caru zatjecao
da ću junak na bojnom Kosovu
rasporiti turskog car-Murata,
stati njemu nogom pod gr'oce
i skinut mu zećir prsten s ruke;
ja rasporih silnoga Murata,
a drugo sam sve zaboravio
sijekući careve delije;
nisam caru stao pod gr'oce,
ni skinuo zećir prsten s ruke,
da darujem gospodara svoga.
Stan'te malo kod vode Sitnice,
dok se caru pod čadora vratim
da iznesem vjeru ispod noga.”
Besjede mu oba pobratima:
„Nemoj, brate, da se povraćamo,
u povratku dobivanja nema.”
„Ja vas, braćo, poslušati neću,
ja ću ići, da ni doći neću;
volim obraz od života moga.”
Pa posjede debela Ždralina,
povrati ga u ordiju tursku.
Žao braći brata ostaviti,
oba za njim konje povratiše,
udariše muški sjeći Turke,
probijaju sabljom sebi pute
do čadora turskog car-Murata.
Pred čadorom Miloš odjahao,
odmah caru pod čador ulazi,
pak mu stade nogom pod gr'oce
i skide mu zećir prsten s ruke;
po čadoru pritisnuli Turci,
pritisnuli sve kô zemlja crna:
sramota je ne osvetit cara
pod barjakom sveca Muhameda;
Miloš trže brijetkinju đordu,
isiječe čador na tenefe
i delije turske, Jedrenlije,
pak posjede zmajovita Ždrala;
kroz Kosovo konje naćeraše.
Tu se mnoga krvca proljevaše,
kose Turke kô zelenu travu:
za dan goru sablja isjeć neće,
ni vojvode svu carevu vojsku;
sva se sila pod oružje digla
da osveti pogaženog cara.
Dok zavika Toplica Milane:
„Osveti me, vojvoda Milošu,
ostadoh ti danas u Kosovu!”
A Miloš mu tiho odgovara:
„Prosto tebi, moj brate Milane,
i ja ću ti brže tamo doći.”
Dok povika Kosančić Ivane:
„Zbogom, brate, vojvoda Milošu,
pogiboh ti i ja u Kosovu,
osveti me, mio pobratime!”
A Miloš mu tiho odgovara:
„Dobar, brate, Kosančić Ivane,
ja se uvjek tome daru nadam,
nije žalit slavno umrijeti.”
Pokraj njega proćera Ždralina,
ražljutio sebe i paripa,
Turke tera, nema kuge gore,
uz Kosovo leti kao zmaju,
mnoge trave krvcom obojio,
vrelom krvcom turadije klete,
dok doćera do vode Sitnice.
Al' da vidiš jada velikoga,
kad se junak izbaviti nada
zlo mu pada od kog se ne nada -
iz stijene babetina viknu:
„Jadni Turci, jada dočekali!
Vidite li, očim' ne viđeli,
u Miloša srca vilovita,
u junaka konja zmajovita,
na njemu su dva dobra oklopa,
oklop konjski i oklop junački;
vi Milošu ništa ne morete
dok je njemu Ždrala od mejdana;
već vi bojna koplja okrenite,
pobodite u ledinu tvrdu,
oštra koplja nebu okrenite,
rastavite konja od junaka,
morete ga onda osvojiti.”
Kad začuše baše Jedrenlije,
udariše koplja u ledinu,
gusta koplja kao gora crna;
dok naleće Ždralin u tu goru,
pade jadan u zelenu travu,
sve mu koplja noge razniješe,
bez nogu se po kopljima valja,
traži jadan svoga gospodara;
a Miloš je od njeg' odskočio,
pak u ruke koplje prihvatio;
na bojno se koplje opirući
preskakaše Turke na buljuke
i ruse im glave odsjecaše.
U Turčina silovita vojska,
dobri konji, a dobri junaci,
a Miloš je bez svojijeh krila:
bez Ždralina i bez pobratima.
Navališe Turci sa svih strana,
navališe kao zemlja crna
na Miloša umorna junaka.
A kakav je Obilić Milošu!
Sav u krvi ogreznuo bješe
sijekući po Kosovu Turke.
Navalila sila svakolika
na Miloša samcita junaka,
navališe, pa ga uhvatiše,
na pleća mu ruke savezaše,
da ga vode caru pod čadora,
a Miloš im tiho besjedio:
„Stan'te malo, Turci vitezovi!
Zovnite mi onu babetinu
što žaljaše da se krvca lije,
čini mi se nešto mi je svoje,
da joj kažem za gotovo blago.”
Turci bjehu, za boga hajahu,
dovedoše babu iz stijene.
Babetini Miloš govorio:
„Primakni se, moja mila strina,
ti si nešto mojoj majci svoje,
da ti kažem za gotovo blago
što ga više uživat ne mogu.”
Prevari se babetina ružna,
primače se vojvodi Milošu.
U Miloša zavezane ruke,
babetinu zubim' dokopao,
pa je baci u vodu Sitnicu,
neka prati krvave junake.