Milan Bugarinović
Kada čitam nekrolog o kojem zaslužnom mužu, koji je za svoga života bio od koristi čovječanstvu, tada me neka tuga obuzme pri pomisli, da je među živima manje jedan trudbenik, koji je radio na zajedničkoj zgradi unapređenja čovječanstva, kojemu se, što se više usavršuje, sve veće potrebe ukazuju. Tuga me obuzme i pri pomisli, da takvi ljudi uvijek ostave po koji započet posao od opšte vrijednosti, a često puta se i ne nađe zauzimljiva osoba, koja bi to započeto djelo na noge podigla i oživotvorila. Ali kad čitam biografije neumornih trudbenika na polju unapređenja ljudskoga roda, tada mi se u duši razvedri i na srcu olakša, jer naiđem na bezbroj primjera i vrlina iz njihovog korisnog rada i života; primjera, koji potomstvu mogu biti od koristi pri dovršivanju djela, koja su mu od prijeke potrebe, a za koja su mu njegovi preci temelj udarili; vrlina, koje tako karakterišu pretke, da se sa njima i potomstvo može ponositi. Slični osjećaji obuzmu me i pri pomisli na našega mladoga pokojnika, o kome ovdje hoćemo da govorimo, a tako i pri pisanju ovih redaka, jer i on bješe, i ako skroman, prema prilikama i svojim sposobnostima, veoma darovit, marljiv i zauzimljiv.
Pokojni Milan Bugarinovnć rodio se u Sarajevu 28. avgusta 1882. od siromašnih roditelja: Ilije Bugarinovića i Ane rođene Dubljević-Đorem. Srpsku osnovnu školu svršio je u Sarajevu 1893. i te godine stupi u veliku sarajevsku gimnaziju, gdje svrši 1894. g. prvi razred s odlikom. Teško se bijaše pokojnom Milanu rastati s gimnazijom, ali slabo materijalno stanje, taj vjerni drug naše sirotinje, primora ga, da napusti školu i da pođe na zanat. Te godine stupi on u Prvu srpsku štampariju Riste J. Savića, da uči za slagara, a god. 1898. svrši svoj zanat s odličnim uspjehom. Sreća je bila za pokojnog Milana, što se odao ovome zanatu, jer slagari imaju prilike, da svojim radom u nekoliko naknade ono, što su izgubili, kad su školu napustili. Što god se knjiga i novina štampa, sve to prođe kroz slagarske ruke, a slagar čitavog svoga vijeka radi i devera oko knjiga i novina, ne za to, da se zabavlja čitanjem, već za to, što mu je to u zanatu, pa tako sve svoje poslove, koje radi, mora pročitati najmanje jedan put, a neke i po više puta. Čitanje je slagaru svakidašnjn posao i bez čitanja on ne može svoga posla ni zamisliti. Jednom riječi slagarski je zanat baš ona škola, u kojoj se čovjek uči dok je živ. Pokojni Milan Bugarnnović bijaše nenadmašan u poznavanju položaja, u kome se nalazno stalež, kojemu i on pripadaše. Kada mu je kao slagaru došao do ruke koji naučni članak od priznata pisca, nije moglo ostati na tome, što bi ga on samo slažući za listove pročitao, nego bi ga kasnije ponovo čitao i duboko razmišljao o temama, o kojima se u tim člancima raspravnja. Među ostalim korisnnm knjigama, koje je on slagao, bila mu je redovno na rukama „Bosanska Vila“, koja pored zabavne i poučne sadržine donosi i srpske narodne umotvorine. Najviše je obraćao pažnju narodnim umotvorinama.
Do zanosa je obožavao Karadžića i Vrčevića i visoko cijenio njihove našljednike, a osobito one književne listove, koji narodnim umotvorinama ustupiše onako odlično mjesto među svojim radovima. Ovaka predusretljivost listova i njega je osokolila ka to da skušva i bilježi narodne umotvorine. Njegova majka Ana rodom je iz čuvene guslarske porodice Dubljević-Đorem iz Dobropolja. Ova je porodica dala srpskome narodu više vrijednih pjevača, koji su sa guslama očuvali od zaborava mnogo opjevanih znamenitih događaja iz istorije srpske. Kako su to oni primali od svojih predaka, tako su i potomcima predavali, a uz to i savremene događaje obrađivali. Osobito se u tome poslu odlikovao Vide Dubljević-Đorem, stric Anin, od koga je ona upamtila veliku množinu srpskih narodnih junačkih pjesama. Dosta tih pjesama pribilježio je pok. Milan od svoje matere i predao ih uredništvu „Bos. Vile“, ali nije dopustio, da se pod njegovim imenom štampaju, jer mu se činilo, da je još premlad za javnosti. Urednik „Bos. Vile“ N. T. Kašiković, videći ovako bogatu riznicu narodnoga blaga, kao da je znao, da ovaj izvor može presušnti, pohitao je, pa sam od Ane pribilježio mnogo pjesama, junačkih i ženskih. I odista je dobro uradio, jer Ana sada, poslije smrti Milanove, ne može više da kazuje pjesme, a mnogo ih je i pozoravila. No pok. Milan nije ostao samo kod pjesama svoje matere, nego se manuo po kahvama i dućanima muslimanskim, pa bilježio, što mu je do ruke došlo. Sudeći po njegovim bilješkama, može se zaključiti, da je „Sarajki" najviše zabilježio od nekoga „staroga Ahmedage Kiseljakovića", za koga jedna bilješka tvrdi, da je umr'o. Smrću rahmetli Ahmedage jamačno je Milanu presahnuo dobar izvor, jer one pjesme, koje je, sudeći po dobro očuvanom rukopisu, kasnije bilježio, veoma se malo odnose na Sarajevo.
Ovoliko o bilježenju narodnih pjesama nok. Milana Bugarinovića, a sada neka mi je dopušteno osvrnuti se na prilike, u kojima je živio.
U djetinjstvu je ostao bez oca sa mlađim bratom Jovom, pa ga je majka, radeći u duhanskoj fabrici, odhranila i školovala onoliko koliko je mogla. Kada je vidio, da materina zarada svakim danom opada i da im životne prilike postaju sve teže i teže, našustio je školu i pošao na zanat, ne bi li ma koliko privrijedio svojoj dosta napaćenoj materi. I odista je tu svoju namjeru i opravdao, jer bijaše u poslu vrijedan i u zaradi sposoban, a u manipulaciji s novcem veoma oprezan i štedljiv, imajući na umu onu nar. poslonicu: „Čuvaj bijele pare za crne dane“. Ako ikome, ono su njemu bili nastali odista crni dani, kad u najljepšem cvijetu mladosti, u početku dvadesete godine, pade u postelju, pa se boraše sa teškom bolesti, a gledaše svoje drugove, kako se vesele i raduju zimnjim sijelima i zabavama. Kod tipografa u cijeloj Evropi postoji običaj međusobnoga pomaganja u bolesti i drugim nevoljama. Najpraktičnije se ova zadaća vrši ondje, gdje su tipografi organizirani i udruženi u svoja stručna društva, koja im osiguravaju u bolesti besplatno liječenje i pristojnu novčanu iripomoć. Gdje ovake organizacije ne postoje, tamo se tipografi pomažu međusobno sakupljanjem priloga za svoje nevoljnike. A do skora se i u nas tako praktikovalo. Kako pok. Milan bijaše veoma izdašan za ovake stvari, to se nadam, da ću imati pravo, ako priznam, da smo se o njega ogriješili u tome pogledu. Ali on je to i sam izbjegavao, Za života pok. M. Bugarinovića bijaše među sarajenskim tipografima vrlo živahan rad oko osnivanja tinografskog bolesničkog društva, pa i on bijaše veliki pristaša ove ustanove. Ali kako se ova stvar kroz mnogo godina otezala, to nije čudo, što se među mnogima porodila sumnja, da od ovoga društva ne će ništa biti. Pok. Bugarinović opazio je tu sumnju, pa se domišljao, na koji bi način u svojim mlađim drugovima održao vjeru u društvo, i pokrenuo je zamisao, da se u užem krugu Srba tipografa u Sarajevu osnuje knjižnica, kojoj bi bio zadatak, da u zajednicu prikupi Srbe tipografe i da ih vaspita u društvenom životu, kako bi bili spremniji, da dočekaju društvo, kad se osnuje. Pri osnivanju ove knjižnice svaki smo poklonili po nekolike knjige, ali pod tim uslovom, da ih ne možemo uzeti natrag, već da se sve sačuva u cjelini, pa da se pokloni društvenoj knjižnici, kad se društvo osnuje. I odista je oka knjižnica imala svoga moralnoga uspjeha: natjecali smo se, ko će više knjiga pročitati i korisnije upotrebiti ono malo slobodna vremena, što nam je iza rada preostalo, kao da smo znali, da ta zajednica ne će dugo trajati. Kada smo sabrali priličan broj knjiga, razbolje nam se i umrije Milan Bugarinović, a s njim umrije i naša knjižnica, jer se više nikad ne sakupismo u našoj knjižnici niti se za nju brinusmo. Odmah se uhvatismo za zamisao pok. Milana: da je poklonimo društvu, kad se osnuje, I skoro dvije godine naše su knjige besposlene čanile, dok hvala Bogu i to dočekasno i ljetos ih društvu poklonismo. Jedno njegovo pismo, koje mi je pisao radi osnivanja ove knjižnice, veoma lijepo karakteriše njegovu organizatorsku sposobnost i poduzetni duh, a to je i dokaz, da smo mnogo izgubili u ovome mladome drugu.
U našem širem snijetu, koji je bolje obaviješten o tipografskom staležu, postoji mišljenje, da je tipografski zanat dobar i da mu predstoji dobra budućnost. Otuda i jest ova navala, da se tako mnogo naše omladine odaje ovome zanatu. Da pokažemo, da ni ovamo ne teče med ni mlijeko, neka mi je dopušteno, da rečem nekoliko riječi o tome. Štamiarska slova ižljevaju se od olova, ali je olovo dosta mekano, pa se slova brzo izližu i slijepe, pa ih valja često nanovo pretapati i mijenjati. Da se doskoči tako velikim i čestim troškovima, izmislili su ljudi, da u istopljeno olovo miješaju neke kemikalije, od kojih slova postaju čvršća i trajnija. Neprestanom upotrebom slova ipak se po malo krune i oni sitni otpaci prijonjaju za ruke i odijelo, a najviše ih slagar proguta u prašini radeći. Ovi olovni i kemijski otrovi tako ubitačno djeluju na čovječiji organizam, da velika većina slagara umire od sušice. Kao uspješan branič od ove nemani u lraksi se pokazao uredan život, dobra hrana i umjereno upotrebljavanje piva. Neuredan život, slaba hrana i prekomjerno upotrebljavanje vina i rakije samo potpomažu razvijanje ove skoro da rečem — naše bolesti. No uzmimo, da ovi kemijski sastojci ne djeluju baš tako neposredno ubitačno, ali je nepobitan fakt, da imaju nepovoljan utjecaj na tjelesni organizam time, što ga čine nesposobnim za izdržanje u drugoj kojoj bolesti. Ma koja obična bolest u stanju je na slagara navući sušicu. Svi mi to dobro znamo, ali ne umijemo i ne možemo da se čuvamo. Pokojni Milan Vugarinović dobro se čuvao, a imao se za što i čuvati, jer onako zdrava i snažna mladića ne bijaše među nama. Pa ipak jedna obična prehlada svali ga u postelju, a za tijem i u grobnicu.
Dana 18. februara 1902. god. prestade kucati njegovo plemenito srce, a malaksa njegov hrabri i neumorni duh. Ostani ovaj varljivi i mukotrpni svijet, da ga zamijeni drugim, boljim: vječnim, i da poveća društvo onim svojim drugovima, koji onako prerano popadaše žrtvom svoga skromnoga, ali teškoga zvanja. Sjutri dan je ukopan u srpskom groblju u Koševi u velikom sprovodu građanstva i njegovih drugova iz svih štamparija u Sarajevu. Drugovi zemaljske štamparije položiše krasan vijenac na odar pokojnikov. Nad otvorenom grobnicom oprostno se sa njime sarajevski paroh časni gosp. Ljubo Nikolić toplijem riječima, istaknuvši njegove zasluge oko sakupljanja nar. umotvorina i napomenuvši, do kakve sposobnosti može čovjek dotjerati marljivim čitanjem korisnih knjiga, kao što je to činio pok. Milan.
Neka mu je među nama vječan spomen i hvala na njegovom trudu, kojim mi je dao mogućnosti, da u nekoliko redaka prikažem našem širem svijetu i naš tipografski stalež.
Sarajevo, na Aranđelov-dan 1903.
Sava Ždralović.
Reference
[uredi]
Izvor
[uredi]Sarajke, srpske narodne ženske pjesme, knj. 1; iz zbirke Milana Bugarinovića, [Sarajevo], Srbi tipografi grada Sarajeva, 1904., str. 5-14.