Mejrima/11
POJAVA III
NOVKO:
Kako vješto psi ukraše curu!
Sreća što su nagnuli ovuda,
A doznasmo na vrijeme. Bog je,
Bog doista čuva. Samo da nam
U metežu danas ne pogine. –
Ha! Prve se već osuše puške!
I hajdučki eto čujem pucanj...
Sva planina vikom odjekuje.
Tu šta čekam? Idem i ja tamo. (Otide.)
(Osman bježi vukući Ljubicu.)
ŽIVAN:
Zalud bježiš, Ture, da orlova
Imaš krila ne bi utekao.
OSMAN:
Stani, ako krokneš zaklaću je.
ŽIVAN:
Pa bi li se tim spasao, bolan?
Ona mrtva, a ti do nje odmah.
LjUBICA:
Ah, Živane!
ŽIVAN:
Ničega se ne boj.
(Dolazi Novko, pa Harambaša s družinom.)
OSMAN:
Kažite mi ko je među vama
Harambaša Petko?
HARAMBAŠA:
Ja sam; šta ćeš?
OSMAN:
Znam odavna da si čestit junak.
O tebi se po svoj Bosni glasa
Da r’ječ n’jesi nikad prekršio
Ni Turčinu niti kaurinu,
No kad si je zadao jedanput
Prije nego što bi ona pala,
Pala bi ti sa ramena glava.
HARAMBAŠA:
Istina je; a tim na što ideš?
OSMAN:
Drugove mi sve do jednog pobi,
Pa to ti je za osvetu dosta.
Ja ostadoh, ali, evo vidiš,
Djevojka je u rukama mojim.
Il’ svoj život iskupiću njenim,
Il' smrt svoju njenom osvetiti.
Sada biraj: hoćeš li je, Petko?
Obećaj mi punu bezopasnost;
To li meni tvrdo ne obećaš,
Ovđe ćemo ja i ona pasti.
HARAMBAŠA:
Dobro si se, beže, zaklonio!
Tvoja sreća. Pusti je, pa idi.
OSMAN:
Je li vjera?
HARAMBAŠA:
Vjera ti je čista,
I vrijedi više nego turska.
OSMAN:
Vjeru primam, a djevojku dajem.
LjUBICA:
O moj dobri babo! O Živane!
Iz kletih me izbaviste ruku!
HARAMBAŠA:
Idi, Ture, svojim putem mirio,
I zahvali Bogu velikomu
Što se danas tu na mene desi.
Al’ da više nikada nijesi
Otimao cura u kaura.
OSMAN:
Istina je dakle, Harambašo,
Istina je što s’ o tebi priča!
Kakav bi ti spomen ostavio?
Stidno mi je vratit’ se iz boja
Bez oružja, pa te molim da ga
Među sobom barem zam'jenimo.
HARAMBAŠA:
Ja s Turcima oružja ne m’jenjam;
Idi s Bogom.
(Vuk puca iza kamena.)
Ko je opalio?
OSMAN:
Raniše me u lijevu ruku!...
Rana mala, nu velika bruka;
Sram te bilo, Petko Harambaša,
To je tvoja tol’ hvaljena vjera?
(Harambaša trči kamenu i izbaci samokres na Vuka koji bježi.)
HARAMBAŠA:
Kopilane, u zao čas po te!
Drži.
RADAT:
Usred leđa!
JAKŠA (ide k Vuku):
Osta mrtav.
HARAMBAŠA:
Neka lipše skotina nevjerna.
Bez sramote ja sam os’jedio,
A on da mi sad okalja obraz?
Moja vjera nije li i vaša? —
Beže, srećom rana ti je laka;
Idi i svud kaži da sam ti je
Ja dssnicom svojom osvetio.
U družini harambaše Petka
Desio se jedan nevaljalac,
Al' i toga nestalo je umah.
OSMAN:
I junak si i Vlah valjan. Zbogom. (Otide.)
NOVKO:
Hvala, braćo; od Boga vam plata.
Ti, Živane, s drugovima tvojim
Kući njenoj djevojku povrati,
I ne pričaj nikom što se zbilo.
(Vodi ga na stranu.)
Vijest ipak o otmici ovoj
Dostavićeš travničkom veziru
Sa pismima koja za nj’ spremismo. –
Pobratime, družinu udalji
Imam s tobom nasamo da zborim.
(Petko daje svima znak da se udalje.)
|