Mejrima/1
ČIN PRVI
POJAVA I
ALI-PAŠA:
Eto čuste kako ferman glasi;
Šta ko misli, gospodo, nek kaže.
FEIZ:
Nije mnogo tu misliti, pašo,
A još nam je manje kazivati,
Dosta, valah, što i saslušasmo.
No slobodno baci taj smet tamo
Đe i druge stambolske fermane
Prah pokriva i grizlice jedu.
RUSTAN:
Bog ubio travničkog vezira!
On je nama zameo to maslo,
Nu, sveca mi! I pokusaće ga.
Već nam mnogo ti fermani carski
A još više dod’jaše veziri;
Koj’ god dođe, gori od pređašnjeg,
Svi promjena ne znam kakvih hoće,
Svi pucaju od žestoke želje
Da kukavnoj olakšaju raji;
Dok ovamo sva im briga pusta
Da pojedu tusto meso sami,
A ostave gole kosti nama.
Nu, gako mi vjere prorokove!
Ja ne glodah još ničijih kosti,
Pa ni sada neću osmanlijskih;
A vi svaki što je komu drago.
DURAT:
Bogme, ni mi nećemo režeći
Grabiti se oko njih k'o paščad.
Careva je, al’ i naša Bosna,
Više naša nego i careva,
On gospodar imenom, mi djelom.
Što imamo nije nam on dao,
Već od davnih imamo djedova
Prije nego i glasa je bilo
Tim osmanskim carima u sv’jetu.
Pak ako su sada naumili
Da otimlju i gaze nas sramno,
Svi na noge, žalosna nam majka,
Da do jednog izginemo prije
No u Bosni da to dočekamo.
ASAN:
I ja velim, Durat-beže, tako;
Nu nemojmo samo prenagliti,
Nego prije viđimo po Bosni
Šta će radit’ ostala gospoda.
ĆAMIL:
Lasno j’ uvjek sablju istrgnuti
Ali nije povući u kore;
Zlo po onog kom s’ u ruci slomi.
ASAN:
Osman-beže, šta li nam ti veliš?
Hoće li se carskomu fermanu
Pokloniti Krajina ponosna?
OSMAN:
Mislim hoće prije nego neće.
Više puta Krajina se naša
S Osmanlijam krvila o Bosni,
A sva Bosna stala, pa gledala.
Sad Krajina opametila se.
ASAN:
Jadna ti joj pamet, pobratime,
Da li sada prkosu je vr’jeme?
RUSTAN:
Možemo li barem pouzdat’ se
U staroga Mostarskoga pašu?
FEIZ:
Ja bih prije i u Ciganina:
Mostarac je svač’ja ulizica,
Ne možeš ga nikad uhvatiti
Ni za glavu ni za rep, što vele,
Ispuže se ko zmija iz šake.
ALI-PAŠA:
Vidim da se nesloge bojite;
Dobro i to kad je uviđate.
Neslogaa je među nama dakle,
A pred nama dva neprijatelja:
Raja koja osvete je žedna,
A za rajom sultanova vojska.
Pomislite zrelo, pa kažite
Je li nama na to nasrtati.
DURAT:
Kakve trice o raji nam pričaš?
Bojazomje ona odojena,
Pa ne smije roga pomoliti.
A kada bi baš i smjela štogod
Lak bi sa njom ispao nam pos’o.
Pa ni s carskim tim nizamlijama
Ne b mnogo razlike baš bilo.
Gledam ovo što ih je po Bosni,
Ni đavolji nalik na junaka.
Alaha mi! Svaki bi naš Turčin
Odnio ih po dvoje na zubu.
Dajte samo da se mi složimo,
Pa ni raje ni delija takih
Ni najmanje nije bojati se.
ALI-PAŠA:
Mladi momče, ti besjediš smjelo,
Mnogo smjelo, malo razborito.
I Daije biogradske tako
Besjeđahu, pa im viđeh glave
Na zidinam biogradskog grada,
A slobodnu u Srbiji raju.
Pa mšljaše tako i Usejin,
Zmaj bosanski, o nizamlijama,
Onaj Uso pred kojim je Stambol
Zadrhtao od golema straha,
I zvjezda carska pobl'jeđela.
Nu poslije viđeh Usejina
Ispred istih ovih nizamlija
Đe vrat lomi preko vode Save,
Te umrije u Stambolu sužanj.
Već nijesmo što bijasmo nekad;
Još bujamo starom ohološću,
Ali stare nestade nam snage.
ĆAMIL:
Pravo veliš, koliko god puta
Sa carskom se sudarismo vojskom
Malo kada održasmo polje,
A nikada ne porazismo je.
Što god više s carem vojujemo
Sila nam se satire sve više,
A kad sasvim bude satrvena
Skočiti će raja k’o pomamna
Da nam i trag izgladi u Bosni.
ALI-PAŠA:
Ćamil-beže, sad si pogodio,
Um ti bistar nadaleko vidi:
Naša snaga sve to niže pada,
A rajina skače sve naviše.
Od vremena onog Crnog Ćorđa,
Crno m' ime a još crnji spomen!
Pa za njime i Obrenovića,
Ne bilo mu spomena ni traga!
Raja se je sasvim promj’enila,
Neprestano čudan neki vjetar
Njoj iz klete Šumadije puše
Dok joj sasvim ne napuše glavu.
FEIZ:
ALI kakvi to se vama snovi
Sve jednako zbijaju u glavi,
Te vidite strašilo u raji?
Ko je ne zna
Mislio bi po r'ječima vašim
Da bi lako sve nas pozobala
K’o konjina šaku sitne zobi.
Tih se priča jednom okanite.
ALI-PAŠA:
TI me, beže, nazva sanjaocem.
San doista prazan je i lažan,
Nu, da vidiš, nekad i pogodi.
A sad, beže, moji sni o raji
Baš nijesu kako misliš prazni;
Što se plašim, valj’da plašnji vidim
I uzroka, koga ti ne vidiš.
FEIZ:
Kaži nam ga, pa da ga svi znamo.
ALI-PAŠA:
Još je rano to za kazivanje.
Sada ću vas samo svjetovati
Kao braću kojoj dobra želim
Da sultanski svi primite ferman,
A o buni ni znaka ne date.
Sad bi buna bila grdan vrtlog
Koji bi nas zanio i proždr’o.
RUSTAN:
Pa zar tako da gledamo mirno
Kako car nam s’ječe od haljine
Sve ostrižak po ostrižak dok nas
Ne ostavi ka’ kopilad gole?
Ko ne vidi da on na to smjera?
Pa kod toga pitam, efendijo,
Ostaje li nama štogod drugo
Van oružje da branimo svoje?
A ako je kakve opasnosti
Za naš život u bojnom oružju,
Nije li je i u mirovanju
Za imanje i gospodstvo naše?
Dvije štete, obedvije grdne,
Nu kod druge ko mari za prvu?
DURAT:
A što veliš, bolan, o nizamu
I smiješnom njegovom od’jelu
Kojim bi nas car nagrdit’ htio?
Ovoga mi božijega sunca!
Krst bih prije no gad onaj na se.
RUSTAN:
Ni za dlaku da ne popustimo.
Šta velite, ljudi?
MNOGI:
Ni za dlaku.
DURAT:
Čuo si nas, pašo efendijo.
ALI-PAŠA:
Taj odgovor da u Travnik pošljem?
DURAT:
Kako hoćeš, šilji il’ ne šilji.
ALI-PAŠA:
Ne, prije se dobro promislite,
Pa da s’ opet jednom sastanemo.
(Svi odlaze van Osmana.)
Staru mazgu hajd’ upravljaj uzdom,
Ona ide kud je naučila.
Jesi l’, beže, s njima ili sa mnom?
OSMAN:
Ja sam s tobom, a sa mnom Krajina.
Ali za to uzdarju se nadam
Što ga jučer u tebe zaprosih.
ALI-PAŠA:
Još ću danas s ćerkom govoriti;
Riječ njena tu pred mojom ide. —
A gle Novka! Uđi i pričekaj. —
Hodi, beže, još na dvije rječi.
(Otidu.)
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|