Megdan Dojčina junaka

Izvor: Викизворник

* * *


Megdan Dojčina junaka

Fala bogu, fala jedinome,
razbole se Dojčine junače,
bolan leži devet godin dana,
kroz kosti mu trava pronicala,
kroz oči mu muve croletale. 5
Posili se crni Arapine,
redom redi po Solunu gradu,
telal viče: „Na konak dovesti
mladu ženu i lepu devojku,
čabar vina i jalovu kravu, 10
tovar hleba i ljute rakije.“
Doće reda do Dojčin junaka
do njegovu verenicu ljubu,
i njegovu seju Jevrosimu.
Sedi ljuba Dojčinu uz glavu, 15
sedi ljuba i suze proliva,
vrela suza na obraz mu kapnu,
te probudi Dojčina junaka.
Dojčin junak ženu sagledao
pa govori svojoj vernoj ljubi: 20
„Čuješ mene, moja verna ljubo,
kakva ti je golema nevolja
te ti suze niz lice prolivaš?"
Progovara Dojčinova ljuba:
„Mene su me muke napanule, 25
od turskoga crnog Arapina:
od kad si se junak razbolio,
otad se je Aarap posilio:
redom redi po Solunu gradu,
dođe reda do naši dvorovi 30
da idemo njemu na konake,
ja i tvoja sestra Jevrooima:
da služimo na dušek rakije!"
Progovara Dojčine junače:
— „Ne boj mi se, moja verna ljubo, 35
dozovi mi seju Jevrosnjmu,
da gu pratim u mlado bakalče,
da donese trista aršin platna,
da prestegnem moje bolne kosti,
te da idem crnom Arapinu, 40
da odvedem i seju i ljubu."
Ode seja u mlada bakala,
i donese trista aršin platna!
— „Idi, sejo, u mlada albata,
da potkuje debela šarina, 45
da ja idem Arapu u goste."
Al' se vrati seja od albata,
suze roni do zemlje se svija:
„Bolan, brate, Dojčine junače,
neće albat konja da potkuje." 50
— „Neka, sejo, neka ne potkiva,
kad se vratim, skupoću mu platim!
Idi sejo, u mlada kovača,
da naoštri sablju krvavicu."
Al' se vraća seja od kovača, 55
suze roni do zemlje se svija,
suze roni iz grla govori:
„Neće kovač sablju da izoštri,
oće kovač moje crne oči,
u zamenu da izoštri sablju." 60
— „Neka, sejo, sablja neoštrena,
kad se vratim, skupo ću mu platim."
Prekrsti se Dojčine junače,
prekrsti se iz meke postelje,
daj mi bože tuj silu junačku 65
što mi uze za devet godine!
I Bog dade silu u junaka,
Dojčin steže svoje bolne kosti,
steže kosti s trista aršin platna,
i sas devet ibišim tkanice. 70
Vodi ljuba debela šarina,
seja nosi sablju krvopiju,
te spremiše Dojčina junaka.
Metuše mu tešku topuzinu.
Fala Bogu, fala jedinome, 75
kad je pošo Dojčin kroz Soluna,
čaršija se od stra zatvorila!
Među sobom narod govorio:
„Fala Bogu, fala jedinome,
od kako je Dojčin preminuo, 80
takav junak još nije prošao:
kaldrma se u vatru pretvori!"
Daleko ga Arap ugledao,
ali Aarap na njeg' i ne gleda.
„Id' odatle jedan mrcotino, 85
nemam s tobom sablju da omrsim!"
Tad' poviče Dojčine junače:
„Čuješ turska kurvo Arapine,
izići de mene na megdanu,
ili ću te konjem pogaziti!" 90
Kad to doču crni Arapine,
škripnu zubi, a na noge skoči,
pa dokači sablju okovanu,
te udari Dojčina junaka;
Dojčin mu je na dvoje prelomi." 95
Vatiše se u ruke junačke,
držaše se tri dana i tri noći.
Kad nastupi i četvrta noći
progovara crni Arapine:
„Pušti mene da ne gadim zube!" 100
Otpusti ga Dojčine junače,
pa dohvati tešku topuzinu.
Al' se Arap u čudu našao,
pleći dade pa begati stade,
al, stiže ga Dojčin sa topuzom. 105
Kako ga je lako udario,
za crnu ga zemlju zalepio.
Odseče mu sa ramena glavu
pa je metnu konju u terkiju;
brci mu se po kaldrmi vuku! 110
Svi Solunci nikom ponikoše,
i u crnu zemlju pogledaše.
Tad Dojčine ode kod albata:
„Od' ovamo mladi albatine,
što si mene konja potkovao, 115
da ti platim, da ti nisam dužan
pruži ruku da ti skupo platim!"
Odseče mu ruku do ramena.
„Pa sad idi po Solunu gradu,
pa se hvali solunki devojki 120
kako umeš konje da potkivaš!"
Pa se vraća kod mlada kovača:
odi vamo da ti skupo platim,
što si meni sablju izoštrio!"
Izvrti mu sjajne oči crne, 125
i dade mu stotinu dukata:
„Pa sad idi po Solunu gradu,
te ti pevaj Dojčinovu slavu."
Pa se vrati do mlado bakalče,
i vodi mu seju Jevrosimu: 130
„Zete mili, ti mlado bakalče,
evo tebi moja mila seja,
moja seja, tvoja verna ljuba!"
I dade mu tri stotin dukata:
evo plaćam što mi platno dade, 135
ja otido svome belom dvoru."
Bakalče se do zemlje savija,
crnu zemlju pred Dojčina ljubi:
— „Hvala šuro, Dojčine junače,
hvala Bogu i na tvome daru, 140
dugo ti se ime spominjalo,
dokle traje zemlja i gradovi,
dokle teče sunca i meseca!"


Pevač i mesto zapisa

Narodna pesma iz sreza vlasotinačkog. Vlasotince, čuo od ovoje majke Vojislav S. Polović, gimnazist.

Reference

Izvor

  • „Kića“ br. 9, 26. Februara, 1922. str. 3-4.