Majstor-Petrovo srce

Majstor-Petrovo srce
Pisac: Svetozar Ćorović

     Bosonogo, polunago derište, sa neuređenom, razbarušenom kosom i uplakanim očima, silno zakuca na vratima i doviknu me. Zatim, ne čekajući dok siđem niza stepenice, preskoči preko praga do nasred avlije i dreknu iza glasa:
     — Umrla!
     — Zar? — zapitam tek radi običaja, jer me ta vijest nimalo iznenadila nije i svaki čas sam je očekivao.
     — Jes’ — odgovori. — I poručili su ti da odma’ dođeš.
     Ne pogledavši me i ne sačekavši odgovora, opet preskoči prego praga i otrča dalje, uz čaršiju. Htjelo je zar, da i druge srodnike i prijatelje obavijesti o tome. Ne imajući vremena da i dalje gledam za njim, odmah se opremim i kroz mnoge krive i tijesne sokake pođem prijateljevoj kući koja je bila daleko, gotovo na drugom kraju varoši.
     Išao sam lagano, vlačeći nogu za nogom. Nadao sam se da ću ograjisati na veliku i neobičniju žalost, pa sam želio da ograjišem što docnije. Znao sam kako će muž pokojnice, a moj drug i najbolji prijatelj Nikola Živičić, dočekati me, — premda se i on ovome nadao, — pa sam se čisto bojao toga i kad bih mogao, pobjegao bih, da nikako ne budem blizu dok je ne sahrane ... Sinoć sam bio kod nje i tješio je kako će sve biti bolje, nego se misli. Ležala je u maloj, prizemnoj sobici, po čijim zidovima vidili se žućkasti tragovi vode, kad je kuća prokisavala, — na zakrpljenome dušeku, opkoljena sa tri strane tvrdim, pljesnivim jastucima, tobože da joj je lakše disati. Iznad dušeka kroz otvoreni prozor provirivale su nekolike bodljikave grane ružine što je rasla u bašti, okićene pupoljcima, a kroza njih se probijao zrak zalazećeg sunca i igrao na ćilimu. Bolesnici je to pričinjalo čisto djetinjsku radost, te je raširivši prste, suhu, providnu ruku miješala među pupoljke i, zagledajući kako joj se prema svjetlosti rumeni, smješkala se blago, anđeoski, kao što se osmjehuje ona Bogorodica na ikoni, na hrapavome zidu, obasjana ljubičastim plamenom umirućega kandila. Ja sam sjedio u dnu sobe na staroj, rasklimanoj muntaftici, sa sažaljenjem gledajući u Nikolu, koji je sjeo odmah do dušeka, uzeo joj onu drugu ruku, i milujući je ljubio ...
     — Kad umrem, ’vako mi grob okiti ružama — prošapta ona, okrećući mu se. — I karanfila neka mi bude i fesliđena.
     — Šta ti to? ... Kome govoriš2 ... — gotovo plačevnim glasom upade Nikola i dlanom joj začepi usta. — Šta ti je?
     — A što neću govorit’ kad ne može bit’ drukčije — odgovori ona iznemoglim glasom koji je jedva primjetno podrhtavao. — Ja vidim što vidim i neću ti još zadugo ležati. Još nekoliko dana, pa „zbogom”...
     Nikola zagrize zubima donju gubicu, obrazi mu zaigraše i očajničkim pogledom pogleda u me, kao moleći da i ja što progovorim...
     — Nemoj se žalostit’ — dočeka ona i pomilova ga po licu. — Suđeno je tako i od Boga naređeno, pa je gre’ota Boga vrijeđati! ... Okani se ti, brate, i plača i svega, pa mene lijepo opremi i pomoli se Bogu za dušu, pa nađi sebi druga i ženi se.
     — Prestani! — upade on, a nešto mu zapelo u grlu i hropi.
     — Ja ti velim kako je za te najbolje — mirno nastavi ona. — Ti meni nijesi smrt dao, niti si kriv. Gled’o si me više nego sebe, pa nemaš nikakva grijeha na duši. A ti ne možeš tako živjet’... Naučio si lijepo da ti je sve u redu, pa kako ćeš se odučit’? ... Pa ne slušaj svijet, brate! Uzmi đevojku koja ti se svidi i okući se.
     Pa odahnu malo, a suza jedna zablista joj na zlatnoj trepavici.
     — A Ristu mi pazi, tako ti života tvoga! — promuca. — I njojzi reci, neka ga pazi. Nemoj da mi ucvijeli siroče.
     Ona zastade i okrenu se ružama, kao da je tražila nešto među lišćem i pupoljcima, a u stvari htjela je sakriti od Nikole, da joj i drugu suzu ne opazi. Risto im bio jedinac, dijete od nepune godine dana koga su prekjuče rastavili od bolesne matere i poslali u drugu mahalu, tetkama.
     — Ah! — jeknu Nikola, ne mogavši se više savlađivati, pa joj pusti ruku i izleti pred sobu.
     A ja sam je samo gledao, gledao i ćutao. Starao sam se, da gledajući žuto, ispijeno lice, sa ispalim jabučicama po kojima se razlila blijeda bolesnička rumen, sa mutnim vodnjikavim očima i čivitastim prstenovima ispod njih, stvorim sliku nekadašnje Milke kada je djevojka bila i kad sam joj, sa Nikolom zajedno, odlazio pod pendžere ili pod baštu.
     Eh, oni dani!
     Zima je bila: snijeg zapao kroz sve ulice i sokake, zatrpao sniska vrata i prozore u mnogim mahalama, podigao velike svjetlucave bregove nasred čaršije braneći svijetu da prolazi, a mi smo išli njojzi. Grude su nam prolijetale pored ušiju i lijepile se za leđa, noge propadale u snijeg do članaka, otvorene kundure spadale nam s noga, a Nikola je jednako žurio i teglio me za sobom. Po snijegu djeca se klizala i valjala, bacajući se na nas komadima leda, a on nije nalazio za nužno ni da ih psuje. A kad bi ugledao njezin prozor, trčao je. Noga se talizne ispod njega, posrne, ali se opet brže diže i ne otresajući snijeg sa sebe, trči joj. Njezina vrata bila su zatrpana snijegom i tek im se gornji direci vidjeli i crnili se, kao tri krupna slova na čistoj hartiji. Brijeg od snijega dizao joj se čak do prozora i Nikola, spotičući se, peo se uza nj i kucao u zamrzla, mutna stakla, da je izazove. A govorili su dugo na sastancima! On stane, pa joj samo pilji u oblo, rumeno lice i kidajući sa sniske strehe ledene mosurove, sa kojih mu voda kapala za vrat, lomi ih u ruci i šapće nešto što ni sam ne razumije, nešto što joj je ponavljao pri svima sastancima. Ona je opet gledala negdje u stranu, gledala preko širokih, bijelih krovova u dugi red tankih jablanova, kraj mahalske česme, što, sa svojim zamrznutim granjem izgledahu kao veliki, divotno izrađeni stakleni čiraci i u prozeble, nakostriješene vrapce ispod komšiskih streha, slušajući, sa jednim beskrajno blaženim osmjehom njegov govor i uživajući u njemu...
     — E, slatka je! Slađa od šećera! — govorio mi je uvijek, rastajući se s njome i uvijek bi nakrivio fes po bekrisku, pjevajući tiho, poluglasno:
     „Bumbul pjeva u ružici,
     Sabah, zora je,
     Ustaj, Niko, ustaj zlato,
     Spremaj svatove ...”
     Negdje iza Vaskresenija dođe mi kući i ne nazvavši ni „dobro jutro” sjede na jastuk kod pendžera, pa podnimivši se rukom, gledaše napolje kako se hitre laste kupaju u onome mirisnome majskome plavetnilu i jure za čitavim rojem sitnih mušica, koji se poput tankog dima povija u vazduhu. U licu je bio nešto bleđi nego obično, kosa i brkovi potpuno mu neuređeni, a između obrva oštro se udubila jedna prava crta i pridavala čitavome licu sumoran, više mrgodan izraz. Neko vrijeme pustio sam ga na miru, čekajući da on počne. Tek nakon dužega ćutanja pristupih mu i lako ga taknem u rame.
     — Šta je tebi? — zapitam.
     On podiže glavu kao iza sna, pogleda me i uzdahnu.
     — Šćeo bi se ženit’ — reče.
     Te riječi zazvučaše mi tako smiješno, da sam odskočio od njega nasred sobe i počeo se cerekati kao lud. On me u prvi mah pogleda začuđeno, zatim ljutito šiknu kroz nos i udari rukom po demirima prozorskim.
     — Nijesam ja mahnit, da mi se smiješ — dreknu. — Došo’ sam da te umolim nešto, a ti ako nećeš kaži mi, pa da tražim drugog prijatelja.
     — Ama, brate, drugi čojek kad hoće da se ženi, veseo je — dočekah ja, savlađujući se, — a ti se namrčio k’o da ćeš na Kosovo.
     On se uhvati rukom za čelo i opet pogleda napolje.
     — Ne znaš ti, kako mi je — reče, kao pribirajući se. — Ti mi znaš sve, znaš mi i srce i kako volim. Kad nju ne bi’ uz’o, ja bi’ sam sebe zakl’o k’o pijevca. Bih duše mi! A... sve mi se nešto čini da babi nije drago, što joj iđem i čini mi se da mi on neće dat’, da je uvedem u njegovu kuću.
     — A jesi li ga pitao?
     — Nijesam i ne smijem — odgovori. — Čini mi se da ga zapitam, pa da me odbije, da bi zlo bilo izmeđ’ nas, pa ne smijem. Obojica smo čudna tabijata!
     Nijesam znao šta da mu odgovorim. Stao sam i sam kraj prozora i dobujući prstima o kanat, gledao u široku mrežu paukovu što je razapeo među đulbeharovim granjem, i u hitroga carića kako leprša i prolijeće ispod nje.
     — Pa sam doš’o da tebe molim — nastavi kašnje, — da odeš sa mnom, pa da ga zajedno molimo. Ti si mu drag, pa dako te posluša.
     — Bojim se.
     — Kušaćemo — naglasih jače. — Ako pristane i jes’ lijepo, a ako ne pristane, ja ću od njega. Imam svoj zanat, pa mogu živjet’ i bez njega, makar i siromaškije.
     Pođemo.
     Putem nijesmo progovorili ni jedne riječi. On je išao jednim krajem teste: zamišljen, sumoran, uturivši ruke u džepove, a ja sam išao drugim, lagano zviždučući. Dva puta samo susreli nam se pogledi i oba puta okrenuli smo glavu jedan od drugoga kao zavađeni.
     Dođemo pred kuću njegova oca, čuvenoga i proslavljenoga kundurdžije majstor-Petra. Kroz široka vrata čiji su lučevi kanati išarani unakrst krupnim ekserima, prođemo preko sitno kaldrmisane avlije u bijelu, kao jaje, kuću. Kad stigosmo u hajat do malih, sobnih vrata, išaranih svakovrsnim starinskim rezbarijama, Nikola se osvrnu i, kao sa nekim strahom, uprije u njih.
     Vrata se otvoriše i tada opazismo majstor-Petra. Krupan, gojazan čovjek, sa crvenim licem i naduvenim obrazima kao da vatru raspiruje, sa kukastim nosom, malim, podstriženim brkovima i velikim, ispupčenim zelenim očima. On se istom probudio, pa neobučen, u bijelim gaćama i košulji, prekrstio noge na šilti, dugački čibuk opružio do nasred sobe, te puši i prisrkava kahvu. Pred njim nasred sobe stajala je raspaljena mangala, na kojoj se u velikom, bakrenom ibriku grijala kahva. Opazivši nas, majstor se začudi i leđima se usloni uz jastuke, a odiže glavu, da nas razgleda.
     — Dobro jutro! — graknusmo obojica u jedan glas, opkolivši ga sa dvije strane.
     On promrmlja nešto u otpozdrav, silom se nakašlja i pokaza nam rukom, da sjednemo oko njega.
     — Što ste došli? — zapita.
     Nikola pogleda u me, nakašlja se malo i skinuvši fes sa glave, poče se igrati sa kitom. Opazivši uz to da se majstorov čibuk ne dimi, on se saže, istrese mu pepeo iz lule, pa je opet napuni i iz mangale golom rukom dohvati malo žerave te metnu svrh duhana, da se raspali.
     — Došli smo, babo, da te zamolimo za nešto, — poče neobično mekim, šapatljivim glasom — ama hoću da odma rekneš, da se nećeš ljutiti.
     Petar sa nekim nepoverenjem pogleda nas obojicu i čibukom poče kuckati o mangalu.
     — A šta je? — zapita.
     — Babo, ja bi’ se sa tvojijem blagoslovom ženio — dočeka Nikola s neba pa u rebra, iako se vidjelo, da je htio drukčije i izdaljega početi.
     Podrugljiv podsmijeh zaigra starome oko usana, a obrazi kao da se još više naduše.
     — Doslen je bio adet, da se otac brine za sinovu ženidbu, — reče nekako hladno — a sad, zar, sinovi pametniji, pa oni hoće ocu da zapovijedaju.
     — Ja ne zapovijedam, babo, nego te molim — upade Nikola živo. — Begenis’o sam đevojku, zaašikov’o se, pa sad ne mogu brez nje. A ti, ako hoćeš možeš je primit u svoju kuću, pa da ti budem rob do vijeka i da te slušam k’o ’seto štogođ mi narediš.
     Stari otprsnu gubicama.
     — Tako svaki govori — reče. — To ti ja ništa ne vjerujem. Nego mi kaži: koja je to đevojka?
     Nikola pocrveni, zbuni se.
     — Pa ... znaš je — reče.
     — Je li to ona Milka, onoga pokojnoga Mitra terzije i one njegove Naste?
     — Jes’...
     Stari prinese čibuk ustima i gust mlaz dima pusti pod tavanicu.
     — Nema od toga ništa — reče mirno.
     Zatim okrenu glavu u stranu i gledaše kako se u dnu sobe dva mačeta igraju, kako se premeću preko jednoga prevaljenoga jastuka, ćuškajući šapama nekakav prazan mosur.
     — Ništa — reče i opet. — Nijesam ja fukara, da se prijateljim sa udovicama. Imam ja, fala mi' Bogu, svega dosta, pa da se zaletim i u trgovačku kuću, bio bi’ miran. A ti poč’o terziske šćeri ...
     Nikola stište fes u šaku i skoči na noge. Već je bio i uzrujan i ljutit, pa mu mišići na obrazima igraju, a ona crta među obrvama došla još dublja i oštrija.
     — Babo, ja neću druge — osiječe.
     Stari se osmjehnu.
     — Niko ti i ne nudi — odgovori onako isto mirno. — Ako hoćeš, hoćeš, a ako nećeš, nemoj. Samo mi ona neće u kuću.
     Nikola, u taj mah, stajao je poguren prema ocu, te je izgledao kao da će sad poletiti put njega.
     — Nemoj, majstore, da si taki — upanem ja brže-bolje. — Đevojka je kršna i nećeš se pokajati, ako ti uđe u kuću.
     — Ti uređuj u svojoj kući, a u moju se ne miješaj — otpovrnu stari. — Ja sam kaz’o šta sam šćeo, a on ako ne begeniše, nek traži sebi kuću.
     — I tražiću — upade ljutit Nikola. — Nećemo, babo, pod jednim krovom više. Kad ja ne trebam tebi, ne trebaš ni ti meni.
     I zgrabivši me za ruku, izvuče me pred sobu.
     — Ne treba mi — ponovi jače. — Zdrave su mi ruke pa mogu i sam zaradit’...
     Uveče istoga dana, otišli smo Milki. Pošto je mrak zagustio, pođemo obalom Neretve, pa pod bašču joj. Ona je stajala ukraj plota, naslonivši se leđima uz stablo omanje trešnje, a on se ukipio pred njom i čupkao listiće sa starog, grbavog drijena. Ja sam bio odmaknut od njih, u strani, i skrstivši ruke gledao kako se kao ranjena guja provlači Neretva između golih, kamenitih obala, pjenušeći i razbijajući se o ogromne stijene, što joj se odvalile u korito i kao zaustavljaju je. Duboke pećine zijale su oko nje, sa obje strane, obrasle po tjemenu mahovinom i sitnom travom, a između pukotina im granale se tri okrhane košćele i odvojena u strani, jedna presahla murva, ispod koje su sjedila tri muslimanska momka i pijući rakiju i kucajući uz šargiju pripijevali u pjesmama sve komšiske djevojke. Iza murve, pa sve do brda pružio se čitav niz starinskih, malih kuća, sa uskim, nevelikim demirli-pendžerima, — što su prekriveni mušebacima da se ne vide lijepe glave kako iza njih vire, — sa crnim, pločanim krovovima, naherenim strehama i duguljastim dimnjacima, koji kroz mrak izgledahu kao turske hodže u crnim džubama a sa turbanima oko glave. Oko kuća, na dva kraja, dizale se kao dva stražara dvije omanje džamije sa vitkim munarama, na kojima je treperilo do trideset žmirkavih kandila, te im se odsjaj razlijevao po vodi i hitri, pjenušavi talasi u igranju blistali su se, kao da gore. Lagan vjetar pirkao je nanoseći odnekuda miris lipe, i bilo mi je tako prijatno, da se nijesam ni osvrtao na dvoje zaljubljenika, niti im prisluškivao razgovora. Tek kad Nikola iznenada dreknu: neću ni ja i opsova nešto, osvrnem se i pogledam ih.
     Ona je otirala boščom oči i stajala pravo do njega.
     — Poslušaj me, bolan, i vrati mu se — šaptala je. — On je otac a kad on ne da, kako ćeš preko njegove volje? Hajde ti njemu i poslušaj ga, pa nek ti nađe đevojku, a meni kako Bog da...
     Tu se zagrcnu i opet prinese bošču očima.
     — Jok! — dreknu on jače. — Ja sam njega lijepo molio, a kad on neće lijepo, neću ni ja.
     — Ama, kako ćeš brez njegova blagoslova? — opet će ona. — Ako nam on zla pomisli, nikad nam Bog dobro dat’ neće. Ja tebe zato nikad prekorit’ neću, nit’ ću ti zlo pomisliti.
     Nikola se izmaknu od nje i skrsti ruke.
     — Čini mi se, đevojko, da si ti nekoga drugoga begenisala, čim tako prepametno govoriš — osiječe.
     — Ne daj, Bože! — dočeka ona, pogledavši ga nekako uplašeno.
     — E, ako sam ti ja drag, onda ne smiješ ništa, nego radit’ kako ja hoću — reče. — Ja ću sebi nać’ kuću i mi ćemo se najdalje kroz dva mjeseca vjenčati. Pa ako hoćeš ’vako, dobro, a ako nećeš, ja ću se i s tobom rastat’ k’o i s ocem i neću čut’ više ni za jedno, ni za drugo.
     Ona mu pristupi još bliže i pruži ruku u znak saglasnosti.
     — Pa ... kad je tako ... ja hoću... S tobom i u vodu — odgovori.
     Do dva mjeseca iza toga bili su im svatovi. Nikola našao kućicu u kojoj i danas živi, nabavio nešto malo pokućstva i oženio se. I kao da se preporodi čovjek! Postade nekako vedriji, veseliji, pa se činilo da mu se svaka dlaka na licu smije. Na čaršiji, naročito pred veče, morao sam se sklanjati i bježati ispred njega, jer inače nijesam mogao naći tako jaka razloga, kojim bi se mogao opravdati i odbraniti da me ne odvuče kući.
     — Evo, evo sam ti ga dov’o — vikao je Milki još s vrata, vukući me za ruku. — Ufatio sam ga! Sam nam ne bi doš’o ...
     Tada bi ona izletila pred nas, vesela, sa onim vječitim osmjehom na licu i uvodila nas u sobu, da posluži duhanom, kahvom i rakijom.
     Kako li su se tada šalili, kako li se zabavljali preda mnom! Kad ona natoči kahvu, on ne da drukčije, nego on da drži fildžan i da pije iz njegove ruke, a ona opet njemu ne da ni vode, nego hoće da ga sama napoji. U kuhinji je pritrčavao za njom, cjepkao joj drva, čak pomagao i sude prati, te sam prosto naviknuo, da na njih gledam kao na djecu i smijao im se kao djeci i onda kad su sami dobili dijete.
     Sjećam se lijepo, kad jednoga jutra tek što sam se probudio, Nikola uleti u sobu i okrećući se u kovitlac, prileti mi i poče grliti.
     — Muštuluk mi! Rodio mi se sin! — viknu veselo. — Sin, bolan, k’o Obilić, pa sam mu odma’ i ime nađenuo i zvaće se Risto.
     I napade me ljubiti kao pomaman i moliti me da mu odem kući te da vidim dijete.
     Od toga dana počela je Milka pobolijevati.
     Razmišljajući tako o prošlosti njihovoj, prošao sam sve sokake i makar što sam išao polako, ipak mi se učinilo da sam se odviše brzo stvorio pred njihovim vratima.
     Vrata su bila otvorena širom, kao što je to običaj u kućama gdje je mrtvac. Nekoliko uplakanih žena motljale su se po avliji, tokorse kao da rade nešto, a dvije tri obližnje komšije sašaptavali su se u kraju, ispijajući rakiju. Kad sam došao nasred avlije, opazih Nikolu pred sobom, naslonio čelo na direk i nepomično stoji. Ugledavši mene, pođe mi u susret i ne govoreći riječi, obje mi ruke savi oko vrata i zaplaka. Zaplakah i ja.
     — Vidi mi, brate, crne moje sreće — reče, pošto smo se siti naplakali. — Hodi, da mi je vidiš, kako mi se opremila i uredila za puta.
     Privede me vratima sobnim i pokaza mi rukom. Na dušeku, preko koga su prostrli čist, svileni čaršav, ležala je Milka. Obučena u vjenčano ruho: u svileni fistan, sa svilenom bluzom i čohanom škuteljkom, podbrađena tankim svilenjakom, sa kitom cvijeća u rukama, izgledala je kao da spava. Na žutome licu drhtao je odsjaj plamena male voštanice koja je gorela više glave pokojničine, pred ikonom Bogorodice, što se onako blago osmjehuje. Mati Milkina, suha, slabunjava starica, naslonila svoju glavu na jastuk, kod njezine, pa je ljubi i jednom rukom uređuje joj kosu na čelu. Oko stare načičkale se žene, zasjele po tlima, pa se ni kročiti unutra ne može.
     — Vidi je — opet će Nikola, stiskajući me za ruku. — Pogledaj je kako mi je lijepa i kako mi slatko spava, kuku meni!...
     — A zna li majstor-Petar da je umrla? — zapitam ga, samo da okrenem razgovor na drugo.
     — Pa što će ako i zna? — odgovori on, namrgodivši se. — Nije mi šćeo nikad doć’ dok je bila živa, pa ne treba ni sad kad je mrtva. Sad meni niko ne treba!
     Ja ga uzmem ispod pazuha i povučem na avliju.
     — Ama, otac ti je — počnem lagano, kao djetetu kakvu, dokazivati mu, — pa barem sad neka dođe. Ona mu sad ne smeta.
     — Ne treba, ne treba! — okosi se Nikola.
     Zatim kao da se smisli, pa odbaci rukama od sebe.
     — A, ako hoće, neka dođe. Ja ga neću oćerati ...
     Ostavim ga na avliji i uputim se kući majstora-Petra. Zatečem ga potpuno obučena: u drugim čakširama i širokoj anteriji, sa velikim, crvenim fesom na glavi, okićenim golemom, mavenom kitom, sa brojanicama i štapom u ruci. Pošao u čaršiju.
     — Da ti je zdravo glava, majstore, — prošapćem, prilazeći mu ruci. — Noćas nam umrije Nikolina Milka.
     Nijedna crta na njegovom licu ne promijeni se. Samo zazveča brojanicama i odmahnu rukom.
     — Pokoj joj duši! — reče mirno kao i obično, i htjede proći.
     Ja stadoh pred njega.
     — A hoćeš li da je vidiš, majstore? — zapitam.
     — Što ću je gledat’? — odgovori on i zelenim očima upilji mi u lice. — Šta je ona meni, pa da je gledam?
     — Snaha ti je — nastavim žešće. — A treba da pogledaš i na Nikolu. Tvoje je dijete, tvoja krv.
     Onaj podrugljivi osmijeh zaigra mu opet na licu i on zatrese glavom.
     — Zar je on moj sin koji je mene ostavio, a poš’o za tuđom djevojčinom koja mu nije prilika? — zapita. — Ja sam njemu otac, a ona je tuđe čeljade i on je volio tuđemu čeljadetu više nego meni. Je li to sin?
     — Jes’, — uporno dočekah ja, — a on nije ostavio tebe, nego si ga ti oćer’o. Ti nijesi dao da nju uzme, a ona mu draga bila. Grijeh si učinio, majstore, grdan grijeh, jer da si mu učinio na volju, on bi ost’o kod tebe, a možebit’ bi i ona još živila...
     — Ja joj nijesam smrt dao — upade stari brzo.
     — Nijesi joj smrt dao, ama u tvojoj kući imala bi svega više, pa bi joj bilo drukčije.
     Stari poče kuckati štapom po tlima i progunđa nešto.
     — A veliš noćas umrla? — zapita.
     — Noćas... I ti treba da odeš! ... Treba da odeš i zbog svijeta, da mu se sada u žalosti ne sveti i da se ne ruga i tebi i njemu k’o što se prije rug’o ...
     Majstor Petar otpuhnu, otra znoj sa lica i opet me pogleda.
     — Dok se smislim^— reče. — Doću joj, možebit’, na sahranu, a i to je dosta. Prije im ne trebam.
     Nijesam mu smio ništa dalje govoriti. Ostavim ga i pođem Nikoli.
     Iza podne, kad je svijet počeo da se okuplja i po avliji i po čaršiji, ispred vrata, majstor-Petar nije se javljao. Tek kad se na vratima pomolio pop sa đacima, eto i njega, idući polako i kao preko volje. Mnogi se razmakoše i htjedoše mu napraviti put, ali on se okrenu od njih. Zastade upravo nasred avlije i šarajući štapom po zemlji gledaše preda se, niti htjede osloviti ikoga.
     — Eno majstor-Petra — šapnuh ja Nikoli, opet ga uzevši ispod ruke. — Javi mu se ... Svijet vas gleda.
     Pa kao poslušno dijete povedem ga pravo njemu.
     — Babo, izgubio sam je — zajeca Nikola, uhvativši ga za ruku, koju poče ljubiti. — Mrtva mi je!
     — Da ti je zdravo glava! — promrmlja majstor-Petar mrzovoljno, povlačeći ruku natrag, — Božija volja.
     I okrenuvši se meni kao poče tumačiti:
     — Šta se može?... Bog dao, Bog uz’o. Svi ćemo tamo.
     — Pa barem hajde da je vidiš — dočeka Nikola i povuče ga. — Da je sad vidiš, kad nijesi prije.
     Makar i preko volje, majstor-Petar pođe za njim i stade kraj vrata sobnih, kraj kojih je stajao i pop i oblačio se. Pokojnica je ležala na svilenome čaršavu kao i prije i samo joj se lijevo oko malko otvorilo, pa kao da žmirka. Mati joj i sada je ležala kraj nje i milujući je iznemoglim glasom nabrajala:
     „A što si se, Milko, naljutila,
     Što li staru ucvijeli majku,
     I ostavi milog Niku svoga?
     Hoće li ti biti neobično? ...”
     Nikola jauknu i poklopi lice rukama, a žene bijelim jaglucima počeše utirati suze.
     — Žalos’ je — reče i majstor-Petar i opet se okrenu meni. — Žalos’ jedna! I kokoši kad nestane, pa je žao, a kamo li čeljade kućnje ... Ama, brate, u mene pusto srce tvrdo, pa ti ne mogu suze pušćat’. Da me kolješ, ne mogu. Nije to da kažeš da je i ja ne žalim, ama suza ne može da se otisne. Treba za toga mehko srce k’o pamuk, pa da se rasplače ...
     Zatim se okrenu popu i mrko ga pogleda.
     — Jesi li gotov? — zapita. — Mrtvac ne može čekat’...
     Na glas njegov Nikola se trže i kao poplašen poče se osvrćati.
     — Nije gotovo! — viknu. — Ristu mi nijesu donijeli ... Njega neka donesu, da pošljednji put vidi majku.
     Nekolike žene užurbaše se, potrčaše.
     — Evo ga! — viknu jedna, noseći dijete u naramku i pružajući ga.
     Nikola ščepa maloga i stupi s njime u sobu. Dijete punačko, lijepo, zlatnokoso, u prvi mah prepade se od onolikih žena i svijeća, pa se trže i htjede dreknuti. Tek kad opazi mater, poče mu se vedriti lice, smiješiti se, i tapšući ručicama, poče se trzati u naručju očevu gugučući:
     — Ma ... ma ... ma ... ma ...
     Neko jeknu kod mene i zastenja. Kad sam se okrenuo, vidio sam majstor-Petra kako se trese, a iz zelenih očiju niz naduvene obraze kotrljaju se krupne suze i padaju na anteriju.

Izvori

Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 2, strana 85-100 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.